Pat Martino Trio – nadsviravanje gitare i orgulja

Druga večeri ovogodišnjeg Vip Zagreb Jazz Festivala bila je rezervirana za jednog od najboljih svjetskih gitarista današnjice – Pat Martina i njegov trio.

Pat Martino je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, od kojih je možda najznačajnije izdvojiti nagradu za najboljeg jazz gitarista 2004. godine. Jedan od najvećih uzora ovom virtuozu je i Wes Montgomery, kojem je posvetio i jedan od svojih albuma.

Karijeru Pat Martina obilježila je suradnja s brojnim velikim glazbenicima kao što su Chick Corea, Stanley Clarke, John Pattituci, Cassandra Wilson i brojni drugi, ali prvenstveno suradnja s orguljašima Jimmyjem McGriffom, Charlesom Earlandom, Jackom McDuffom, Trudyjem Pittsom, Jimmyjem Smithom, Donom Pattersonom i Richardom Grooveom Holmesom. Na Zagreb Jazz Festivalu nastupio je sa svojim triom, koji, uz njega, čine i Tony Monaco na orguljama i Shawn Hill za bubnjevima.

Već prva skladba pokazala je bogatstvo ideja kojima raspolaže Pat Martino. Odličnom solažom otvorio je koncert i već na prvu osvojio brojnu publiku, raspoređenu po mjestima, prolazima, podu, ulazima…

No, njegov vlastiti orguljaš Tony Monaco mu je vrlo brzo bacio rukavicu izazova odsviravši također briljantni solo. A njegova izvedba, kombinirana s njegovim nastupom i njegovim izrazom lica kakav možete vidjeti eventualno na djetetu kada ga se pusti u tvornicu čokolade, jednostavno je izmamila gromoglasnu eksploziju odobravanja.

Kada je na red došao bubnjar, nisam ostao oduševljen. Generalno, kroz cijelu skladbu je to djelovalo nekako… traljavo. Kao da je zapinjalo negdje, s nekim odličnim dijelovima, a onda opet s nekim pogreškama koje bi remetile tijek čitave skladbe. Slično je to izgledalo i na solu, tako da nisam ostao oduševljen izvedbom gospodina Hilla.

I slično je izgledalo kroz čitav koncert. Martino je pokazivao iz skladbe u skladbu kako uistinu vrijedi onoliko koliko su ga svi nahvalili u najavama ovog koncerta. Odlične dionice i pregršt različitih motiva i ideja zvučale su upravo prirodno, kao da je to jedino što se u tom trenutku uopće moglo odsvirati.

Vidjelo se da je Pat Martino uživao u svakoj noti. No, nije uživao (ili bar to pokazao) ni približno kao Tony Monaco. Ovaj genijalac je svojim nastupom podizao atmosferu. Osim što je lijevom rukom držao bas dionicu, a desnom svirao bravurozne solaže u visokim registrima, čitavim svojim nastupom koji je jedna odlična kombinacija uživanja, zafrkancije i gotovo izazivanja svojih kolega u bendu, izazvao je gromoglasno odobravanje publike.

Dizao je publiku, ali i raspoloženje samih glazbenika, a kako se dizalo njihovo raspoloženje, tako je i on postajao sve luđi do mjere da mu se niz crveno lice u potocima slijevao znoj… Nastao je jedan vrtlog u kojem glazbenici potiču glazbenike, glazbenici potiču publiku, publika potiče glazbenike… a koncert se razvija u jedan grandiozan jazz događaj!

Najbolja skladba večeri mi je bila izvedba svevremenskog klasika “Round Midnight“. Iako izvedena u dosta ‘čudnoj’ postavi, uspjeli su ostvariti potrebnu nježnost melodije i osjećaja i razgaliti publiku. Odlični prolazi Martina su ostavili sve bez daha, a dionica Martina na orguljama je uspjela zazvučati lagano i zadržati atmosferu (iako osobno doživljavam orgulje kao dosta ‘agresivan’ instrument). Shawn Hill je metlicama također pridonio atmosferi koju je pjesma stvorila i nakon koje su ljudi u publici ustali i glasnim povicima odobravanja pohvalili muzičare.

U jednom trenutku je Martino i predstavio svoj trio i objasnio mi što je točno bio onaj detalj koji me smetao tijekom čitavog koncerta. Naime, kao što sam istakao da je u prvoj skladbi bubanj zapinjao i bio odsviran nekako traljavo, tako se to ponavljalo kroz čitav koncert. Nevjerojatna je bila oscilacija bubnjara koji bi neke svoje ideje izveo odlično, da bi već u sljedećem trenutku napravio nekakvu pogrešku, gotovo bih se usudio reći početničku, i time prekidao tečnost skladbi ili svojih solaža. To mi nikako nije sjedalo uz sjajne glazbenike Monaca i Martina koji su očito i usvirani stroj…

A onda je Martino objasnio da je to ustvari prva večer da Shawn Hill za bubnjevima uopće svira s njima, da je on tek doletio iz Londona i da oni zapravo nikad nisu ništa zajedno probali odsvirati. I onda sam se sjetio da je u press materijalima na bubnju najavljen Jason Brown, ali, kako je rekao Martino, on je morao napustiti turneju zbog obiteljskih problema, te je Shawn uskočio. Kada sam to čuo, odmah sam oprostio sve male nepreciznosti koje su me dotad smetale, a mislim da je slično reagirala i cjelokupna publika u dvorani. A kao i da se sam Shawn konačno opustio, pa je od tog trenutka prema kraju koncerta to izgledalo sve bolje i bolje.

I na kraju se pretvorilo u briljantan koncert. Uz vlastite skladbe, koje su varirale od balada do funky dionica, i počast Sonnyu Rollinsu kojeg smo imali priliku gledati u dvorani Lisinski na prošlom Zagreb Jazz Festivalu i ova noć je polako privedena kraju.

Naravno da publika nije dozvolila ovim genijalcima da odu bez bisa, i mislim da bi ovo mogao biti početak jednog dobrog prijateljstva među zagrebačkom publikom i Pat Martinom. Dovoljno dobrog da nam Pat Martino dođe opet? Iskreno se nadam.