Osvrt na koncert – Pantera, 31. svibnja u Budimpešti.
I gotovo tjedan dana nakon koncerta dojmovi se još uvijek sliježu i prisutna je neka tiha nevjerica, ali bolje da s vama podijelim trenutna razmišljanja jer čini se da će samo slijeganje još dugo potrajati.
Panteru nije potrebno predstavljati jer od same 1990. i izdavanja prvog “pravog” albuma u zadnjoj postavi, stvaranja novog pravca u metalu, apsolutnoj otpornosti na grunge koji je godinu kasnije rušio sve pred sobom i nevjerojatno energičnih nastupa uživo postali su kult i legende. Prerane smrti braće Abbott, osnivača sastava, legendarnog Vinnieja i tragične smrti još legendarnijeg Dimebaga dodale su još jednu težinu cijeloj toj priči, i nažalost velikoj većini obožavatelja uskratile mogućnost da Panteru ikada vide uživo.
U pravom sastavu u Zagrebu smo ih imali prilike gledati samo davne 1991. uz Annihilator kao predgrupu te uz veliki Judas Priest, a sljedeća bliža prilika bila je Ljubljana 2000. godine. Prije okupljanja ove postave Pantere, od milja nazvane “Halftera”, bilo je raznih izjava i uvjeravanja tko i što bi moglo biti, i drago mi je da su neki ipak prešli preko svojih riječi jer usudio bi se reći da je ovo trenutno možda ipak najbolja moguća Pantera postava.
Sve iščekivanje, najave i razvoj ove turneje uz otkazivanja mnogih nastupa pa i nama najbližeg u Beču poprimilo je razmjere prave televizijske sapunice. Na sreću dodan je i drugi datum u Budimpešti odmah iza rasprodanog 30. svibnja i dobili smo pravu priliku vidjeti ovu reinkarnaciju.
Srijeda, radni dan, koncert u Budimpešti, nogometna gužva u gradu… uz sav taj put i izazove stigli smo taman popiti rundu prije glavne svirke. Predgrupu nažalost sticajem okolnosti nismo ni vidjeli a ni čuli. Prostor Barba Negra djeluje kao manji otvoreni festivalski prostor što se savršeno poklopilo s odličnim vremenskim prilikama. Nešto sitno prije glavne svirke ulazimo u prostor, glavni šator s crvenom binom već je dobrano pun, i taman kad smo se pozdravili sa samo par od mnoštva poznatih lica koje smo tamo sreli spektakl je već krenuo.
Ravno u 20:00 kreće “A New Level”, a mi krećemo sa samog ulaza u dugi šator, cijela gužva je pred nama, a bina ipak predaleko da bi s ove daljine odgledali cijeli nastup. Već su prve tri pjesme zapalile publiku. Glad za Panterom bila je velika, ova turneja se čekala više od 20 godina i to se vidjelo na oduševljenju, pažnji i sudjelovanju publike. Iza bombastične i agresivne ” Strength Beyond Strength” Phil se prvi put obratio publici uz “Every note we play is for Dime and Vince” i izazvao gromoglasan pljesak i sveopće odobravanje, i dodatno zapalio atmosferu. Nastavljaju istim tempom, s jednako nemilosrdnim i agresivnim pjesmama, publika je međusobno obzirna i pažljiva, ali pritisak u gužvi je prilično jak. Dolazimo do prvog vrhunca nastupa, brutalne “Suicide Note Pt II” i televizijske hitčine “5 Minutes Alone”, iza koje se publika ipak malo primirila.
Zvuk je solidan, pogotovo u odnosu na prostor, rasvjeta također dobro prati svirku i daje nam priliku vidjeti što se događa na bini. Čak je i prilično prozračno, bar u dijelu gdje nije bilo previše divljanja u publici. Radi se o kultnom sastavu i većina ljudi zna riječi pjesama, i nisu se sramili to ni pokazati i pustiti glas i urlik. Pred binom je “mosh pit”, “crowd surfing” i naguravanje kakvo se rijetko viđa, svaka čast preživjelima koji su tu proveli veći dio koncerta. Kao i publika ni bend se ne štedi, međusobno se bodre i huškaju.
“This Love” dala nam je prve prilike za kraće odmore tijekom pjesme, što je ubrzo prekinula još jedna brutalna, tempom nemilosrdna “Fucking Hostile” koja nas je opet dobro istrošila i pokušala primiriti. Na opće oduševljenje uslijedili su uvodni tonovi “Cemetery Gates” uz prikazivanje snimki Dimea i Vincea na velikom video ekranu iza bine, ali nakon lakšeg instrumentalnog uvoda ta pjesma ipak nije nastavljena. Video isječci dalje su se vrtjeli kao pozadina uz odličnu “Planet Caravan” koja je na kraju izmamila i ogroman pljesak.
Uz zahvale publici Phil je predstavio sastav, Charlie na bubnju i Zakk Wylde na gitari kao (više ili manje nemoguće) zamjene za braću Abbott, originalnog i trenutno najdugovječnijeg originalnog člana Rexa na basu, publika ih je redom pozdravila, a kada je Phil krenuo dalje sa svirkom publika ga je prekinula s gromoglasnim pozdravom “Phil! Phil! Phil!”. Sljedeća tri legendarna hita opet su atmosferu dovela do usijanja i tako nas je “Cowboys From Hell” dovela do bisa. Pauza je bila vrlo bučna, ako je vjerovati Philovim riječima i najglasnija koju je čuo. Bis i nastup završeni su s odličnom “Yesterday Don’t Mean Shit”, bez obzira na još vrlo voljnu i bučnu publiku.
Ovaj koncert bio je lijepa posveta braći Abbott, na bas bubnjevima bile su njihove slike, kao i na Zakkovom prsluku, slavljena je njihova kreativnost i sve što su učinili za glazbu. Iskreno, ne znam je l’ mi i jedan drugi koncert od okvirno sat i pol vremena proletio tako brzo kao ovaj. Teško se oteti dojmu da nakon toliko čekanja na set listu nije mogla stati još koja legendarna pjesma. Uz sve superlative moram dodati i jednu zamjerku. Kada već krene “Cemetery Gates”, jedna od najboljih metal pjesama ikada, s jednom od najboljih metal solaža ikada, jednog od najboljih metal gitarista ikada, kako imati srca ostaviti ju samo kao uvod i ne odsvirati ju cijelu?! Za svaki sastav nije to lako odsvirati i prenijeti toliko energije na publiku, ali ostavlja previše gorak okus.
Bez obzira na sve bila je to jedna odlična povijesna glazbena večer, odlična avantura od izlaska, i okupljanje i druženje s istomišljenicima. Sastav je dao sve od sebe, ipak je to “Halftera” jer jednostavno nikada ne može biti Pantera, ali isplatilo se. I sve bi vjerojatno rado ponovili.
Pantera set lista
01 A New Level
02 Mouth for War
03 Strength Beyond Strength
04 Becoming (Throes of Rejection outro)
05 I’m Broken (By Demons Be Driven outro)
06 Suicide Note Pt. II
07 5 Minutes Alone
08 This Love
09 Use My Third Arm
10 Fucking Hostile
– Cemetery Gates (video)
11 Planet Caravan (Black Sabbath cover)
12 Walk
13 Domination / Hollow
14 Cowboys From Hell
Bis
15 Yesterday Don’t Mean Shit
