Psihomodo pop
“Jebeš bend ako to nije dobro ‘live’” izjavio je Davor Gobac u nedavnom intervjuu najavljujući akustične koncerte Psihomodo popa u zagrebačkom kazalištu Gavella.
Trebalo bi dodati još nešto, tj. da se pravi rock bend nikad neće bojati svirati uživo i akustično! Tek tako, ogoljeni i predstavljeni publici baš takvi kakvi jesu bez nekakvih distorzija, loopova, pedala i ostalih ‘toys for making noise’, oni pokazuju svoje pravo umijeće sviranja.
Serijal ‘unplugged’ izdanja – pokrenut osamdesetih od strane MTV-a – fino se primio i na hrvatskom tlu: Parni valjak, Crvena jabuka ili Majke okušali su se u toj formi. Psihomodo pop svoj prvi akustični koncert održali su prije dvadeset godina u Gavelli, izdavši ga pod nazivom “Unpljugd“.
“Od tada je prošlo dvadeset godina a mi ostali isti!” sinoć je zaključio Gobac na drvenoj pozornici malenog kazališta. “Mora da spavamo u formaldehidu” nadodao je.
Sve je počelo kad se gitarist Brada sam popeo pred publiku rasprodanog gledališta i odsvirao jednu sitnu španjolsku figuru, a onda energično počeo kružiti po akordima uvodne “Natrag u garažu”. Brzo mu se pridružio Šparka na basu, Tigri na bubnjevima i Kuzma na klavijaturama. Onda je – s frakom, sunčanim očalama, kravatom i starkama – mikrofon uhvatio gospodin Gobac.
Povratak u Gavellu označila je pjesma “Natrag u garažu“, nakon koje su užurbanim tempom jedna za drugom slijedile “Telegram Sam” i “Kad sam imao 16”. Već u te prve tri pjesme čuo se kvalitativni skok od izdanja prije dvadeset godina: bubanj i bas linije zvučale su snažnije i točnije, Bradine chuckberryevske solističke dionice virtuoznije…
Slijedila je “Zauvijek” te ‘omiljeni cover omiljene grupe’, pjesma “Rano jutro“, originalno od The Velvet Undregrounda. Lou Reed se još jednom pojavio tijekom koncerta, i to kad je Gobac otpjevao onaj famozni stih “Frida, si čula za Lou Reeda?“.
Kod ovakvih obljetničkih koncerata neizbježna je komparacija s onim ‘kako je to zvučalo nekad’. To je razumljivo jer nitko ne želi slušati iste pjesme izvedene na isti način, s toliko godina koje su prošle između. “Frida“, tada i danas ogroman hit, na ovom koncertu je doživjela temeljitu i osvježavajuću metamorfozu, kao što je to, primjerice, doživjela i Claptonova “Layla” na njegovom “Unplugged” albumu. Mnogo godina je prošlo, akteri priča su stariji i zreliji i svoje peripetije s Fridama i Lejlama pričaju sporije i mirnije, iako osnovna bit priče ostaje ista.
U središnjem, mirnijem, dijelu koncerta između benda i publike se spustila prozirna zavijesa na koju su se projicirale animacije svemira, balerina… dok je bend napredovao kroz “Ponekad”, “Lagano padam” i “Ona odlazi”. Podršku bendu kroz nastup su povremeno davale četiri prateće vokalistice, ponekad dječji zbor Mozartine, dodatna brass sekcija i dodatni perkusionist.
No najveću podršku davala je publika koja je sva poletjela na noge na prve taktove “Ja volim samo sebe”. Od tada do kraja koncerta nije se sjedalo i slijedile su “Osjećam se haj”, “Ona ludo pati”, “Mila”, “Ramona”, “Pinokio”, “Nebo”, “Sexy magazin”. Za bis su ostavljene “Duga devetka”, “Donna”, “Supstance” i “Leteći odred”.
“Prvi dan je gotov – ajte bok!” okupljene je pozdravio Gobac i nestali su s pozornice nakon dvosatnog koncertiranja.
