Oliver i Zagrebačka filharmonija
Ako ste mislili da je čudo kada gospoda Elton John i Paul McCartney drže koncerte u trajanju od dva i pol sata, ako ste mislili da samo Springsteen može svirati i pjevati tri i pol sata – varali ste se.
Svojim troipolsatnim koncertom u Areni Oliver Dragojević se pridružio
društvu najvitalnijih doajena svjetske popularne glazbe i istovremeno ih ‘izazvao na dvoboj’.
Ove godine Dragojević obilježava 70 godina života i 50 godina od prvog nastupa na Splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj”, koja nije osvojila nikakvu nagradu, niti je postala instant-hit, no našla je svoj put do srca publike bez službenih priznanja. Slično se ponovilo i s “Galeb i ja” godinama poslije, koja u godini objavljivanja nije dobila niti jednu nagradu, tek se poslije postupno uselila u srca ljubitelja mediteranske muzike. 
Koncert je otprilike počeo u 20:20 instrumentalnim interpretacijama dijelova nekih Oliverovih svevremenskih pjesama (“Oprosti mi, pape”…) koje je izvodila Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Alana Bjelinskog. Točno u 20:30 na sceni se ukazuje Oliver, toplo pozdravljen od popunjene Arene. Eto, sad je kao i Mišo napunio Arenu i sukladno kriterijima šibenskog mu kolege, možda je čak i ‘postao zvijezda’.
“Kad bih van reka’ da san se pripa’, ne bih van laga'” rekao je najpoznatiji Velolučanin i velikan hrvatske popularne muzike te najavio publici da će uživati u aranžmanima Ante Gele, Alana Bjelinskog i Ranka Rihtmana.
Na početku je odmah slijedila demonstracija snage. Nakon “Evo mene među moje”, koja je odmah raznježila publiku, slijedeća, “Zelenu granu s tugom žuta voća” se snagom izvedbe nametnula se kao zagubljeni klasik iz autorskog i aranžmanskog repertoara Jimmya Webba. “Ako izgubim tebe“, staro zlato iz sedamdesetih, u sadašnjoj Oliverovoj bolećivoj interpretaciji čovjeka treće dobi, željnog da ga u suton svog vijeka život malo pomazi, dobila mnogo više na težini, nego njegova ranija varijanta pjevana iz perspektive strastvenog ljubavnika koji se ne može suočiti s krajem veze.
“Nadam se da vam nismo preglasni. Ovakvih koncerata zabavne glazbe više nema. Smatra’ san da je dobro da, kraj sve ove ludnice koja se događa, imamo dvi-tri ure mira” rekao je prije izvođenja “Broda u boci” dok je “Što to bješe ljubav” inspirirala publiku da upali mobitele, podigne desnice u zrak i snimi izvedbu svog dragog pjevača, i naravno otpjeva koji refren s njim.
Iako je ovo bio i ostao Oliverov show, grehota bi bila da se ne spomenu gosti na koncertu koji su svojim krasnim dionicama blagoslovili ionako delikatne izvedbe ne samo Oliverovog opusa, nego i korpusa pjesama koje već sad spadaju u kulturno blago.
Usnoharmonikaš iz Španjolske Antonio Serrano se priključio na “Neveri”. Riječ je o instrumentalistu izrazito čistog i nježnog tona, koji može iznijeti kompozicije u kojima niste mogli niti zamisliti usnu harmoniku. Osim “Nevere”, Antonio je još odsvirao “Rhapsody in Blue” u pratnji simfonijskog orkestra. Sa završetkom te kompozicije, Filharmonija se povlači i Oliver nastavlja izvoditi s formatom pop-rock benda. Zbor Izvor se pridružio na “Dobar dan” i dodao pjesmi malo gospela.
“Ovdi je toliko suhi zrak. Moran pit’ vodu što i nije neka tekućina” požalio se tijekom svojih šarmantnih obraćanja publici. “Dajte mu bevande”, otelo se jednom dobronamjernom posjetitelju.
Sinergija Olivera i Izvora je još bljesnula u “Lipa moja“. Oliver se zatim mašio gitare, došli su Dupini, i krenuli su s “Tragom u beskraju” u kojoj su u prvom planu bile slide gitare. Publika se pridružila Oliveru, i to u gromkom izdanju, u potencijalnoj himni Državnog odvjetništva “Tko sam ja da ti sudim“.
Subjektivni vrhunac večeri se dogodio kad su Oliver i Elvis Stanić izveli na “Molitvi za Magdalenu” i tvrdo, cinično, bezobrazluku sklono srce ovog kritičara je kapituliralo i počelo vjerovati da postoji romantika.
“Dobro jutro, tugo” nije izazvala tugu, nego oduševljenje okupljenih. Na tu se pjesmu, spontano i neplanirano, naslonio pozdrav Oliverovoj rodnoj Vela Luci, u sklopu pjesme “Vela Luka”. A kad se na sceni ukazao Stjepan Hauser, publika je opet proključala, skupa su izveli “Pismo moja”.
Matija Dedić je Oliveru pomogao na “Vridilo je” koja je pretvorena u intimni komorni recital, još jedan izvođački trijumf, kakvih je ove večeri bilo mnogo.
“Bez tebe”, “Nedostaješ mi ti” i “U ljubav vjere nemam” su koncert ubacile u brži ritam. Rijetko koja pjesma s tako depresivnim tekstom kao što je “U ljubav vjere nemam” tako oduševljeno digla publiku na noge, no i od tog ima brže i jače. Medley “Morski vuk/Nadalina” je tresao dvoranu s 220 V/ 50 Hz.
Novo iznenađenje je slijedilo kad je s Izvorom, Filharmonijom i Dupinima otpjevao “I Wish” Stevieja Wondera, dok je “I Believe When I Fall in Love With You It Will Be Forever” bila pravi bombon s bravurama Olivera, Izvora i Filharmonije – pjesma je zvučala uvjerljivo kao da je na sceni u Areni Stevie glavom, bradom i klavijaturama i jedini nedostatak je bio što su je izveli samo jedanput.
Završni kvartet pjesama kojim se zaključio regularni dio koncerta “Nisi više moja bol”, “Galeb i ja”, “Cesarica” i “Vjeruj u ljubav” samo je podcrtao sve dobro što se događalo ove večeri: Oliverov ekspresivni glas, pametne orkestracije, lucidni vokalni aranžmani i iskreni zanos publike su se izmjenjivali jedno za drugim i upotpunjavale pjesme, koje bi ionako trebale imati status nematerijalne kulturne baštine pri UNESCO-u.
Osim toga, Oliverov koncert mora dobiti markicu ‘izvorna hrvatska kvaliteta’, samo kad bi ovi u Hrvatskoj gospodarskoj komori imali više sluha, a manje naganjali veprove i jelene. Nakon što je izveo “Vjeruj u ljubav“, dojam je bio jasan: još bar 15000 duša na ovom svijetu vjeruje u ljubav i vidio sam ih na Oliverovom koncertu u Areni – lijepo zaključivanje slavljeničke i obljetničarske večeri.
Bio je ovo gospodski nastup, moćno pokazivanje teorije relativnosti starenja kod glazbenika – što su stariji, to su mlađi, jer se odjednom životna mudrost, iskustvo, i vještine sklope na drugačiji način nego ikad prije u životu.
Neplanirano se Oliver vratio na bis i publika je s njim otpjevala “Dvaput san umra”. Druga “Konfidenca” i treća “Više i nije važno” pokazala je da i kod Olivera ima neotkrivenih dragulja. Ali to je već tema za neke druge trenutke, u ovim, ranoproljetnim momentima tek se sliježu dojmovi velikog koncerta velikog pjevača za fantastičnih pedeset godina karijere i sedamdeset godina života.
