Ólafur Arnalds u Tvornici: što se dogodi kada Zemlja uzme slobodan dan

    422

    John  Koenig autor je web stranice i YouTube kanala ”The Dictionary of Obscure Sorrows”: popularnog rječnika koji se uhvatio u koštac s neologizmima za dotad neopisane emocije. Dok pišem izvještaj o sinoćnjem koncertu Ólafura Arnaldsa, nailazim na poteškoće pri opisivanju cijelog iskustva koje nikoga u publici nije ostavilo ravnodušnim. Dok pokušavam prevladati iste poteškoće, prisjetim se upravo tog rječnika, rječnika s kojim sam se susrela pred par godina, rječnika koji je u međuvremenu pao u zaborav. Dok tako gledam ponovno te riječi koje, neke manje, a neke više uspješno, pokušavaju obuhvatiti srž kompleksnih osjećaja i raspoloženja, nailazim na onu natuknicu koji sam tražila. Opia je riječ definirana kao ”enigmatičan intenzitet zagledanja u tuđe oči, čin koji istovremeno izaziva osjećaj invazije i ranjivosti.” Upravo ovu riječ iskoristila bih pri opisivanju sinoćnjeg vanzemaljskog koncerta, a dok malo više istražujem, shvatim da i nije baš igra slučaja da sam se upravo te riječi uhvatila kao za slamku spasa.

    Naime, Arnaldsov projekt koji je zamišljen kao proslava glazbe i filma, prijateljstava i inspirativnih suvremenika 8. studenog izveden je u Londonu: projekt je imena OPIA, imena nadahnutog naravno – Koenigom. Opia je, dakle, osjećaj koji je obilježio sinoćnju večer: osjećaj žmirenja u privatne, melankolijom ispunjene simfonije. Ironično, upravo su te simfonije isključivo instrumentalne, bez ikakvih riječi, dok ih najbolje opisuje neologizam nečeg dosad teško obuhvaćenog jednom riječju.

    View this post on Instagram

    And so it begins… 🎈 #opia

    A post shared by Ólafur Arnalds (@olafurarnalds) on

    Svjetla su se ugasila, publika Tvornice se primirila i, malo po malo, Arnalds i njegov kvartet počeli su izranjati iz dotad zamračene pozornice. Kako je koji član zasvirao svoj instrument, tako je ga je suptilni reflektor, dotad skrivenog sjenama, izvukao na svjetlost – igra reflektorima stvorila je pravi, zaigrani teatar sjenki.

    Na pozornici smo odmah mogli uočiti integralni dio performansa, nešto dosad neviđeno od strane ijednog izvođača: dva klavira koja se sviraju – sama. Kako su klaviri postali ključni dio nastupa?

    ”Jednom sam doživio (lakšu) prometnu nesreću zbog koje sam na nekoliko mjeseci izgubio osjet dodira u desnoj ruci. Možete zamisliti kako bi ovako nešto moglo stvoriti problem pijanistu. Tada sam se više posvetio svom minimalističkom techno projektu, Kiasmos, iz očitih razloga: ovakvi nastupi ne traže puno od mene, samo stisnem pokoji gumb, ispucam konfete i publika je sretna”, našalio se Arnalds i nastavio:

    ”Putujući po svijetu, našao sam se na aerodromu gdje sam po prvi put ugledao – klavir koji se sam svira, klavir bez pijanista. Dok je klavir svirao neku otrcanu Lennonovu stvar, podsmjehnuo sam se sebi u bradu i rekao si: Okej, evo mi rješenja za sve moje muke. Ubrzo sam kupio dva takva. (…) Nakon nekog vremena, vratio mi se osjet dodira i ponovno sam mogao svirati. Što sad napraviti s dva nova samosvirajuća klavira? Tu mi je u pomoć uskočio prijatelj programer, koji je samosvirajuće klavire programirao da sviraju na temelju algoritma onoga što sam odsviram na klaviru, i tako ih učinio dijelom kreativnog procesa.”

    I sama publika sinoć je imala priliku biti dijelom kreativnog procesa: pred početak druge pjesme, Arnalds nas je zamolio da pjevušimo melodiju u njegovom tonu, što smo, na njegovo iznenađenje – nimalo sramežljivi – i napravili. Tako su naši vokali odmah snimljeni i uključeni na početku druge pjesme večeri.

    View this post on Instagram

    Simply mesmerizing… #olafurarnalds

    A post shared by Mirela Gašpar (@mirela.gaspar13) on

    Kako je sastav svirao, tako se osjećalo ujedinjeno raspoloženje publike, očiju prikovanih na veliki audio vizualni projekt namijenjen za velike pozornice i velike publike koji je, svom svojom veličinom, opet nekako postizao raspoloženje nečeg tako malog i skromnog, poput lješkarenja u udobnom dnevnom boravku jednog ugodnog, kišnog popodneva. To je ono što vam Arnaldsov koncert radi: pretvara hladne zidove dvorane u tople zidove sobe.

    Pjesme su se neprimjetno stapale jedna s drugom, povremeno prekinute Arnaldsovim osobnim, često duhovitim anegdotama, poput one s klavirima. Ólafur je uzeo trenutak da ispriča svima poznate muke s granicom:  kamion s njihovim instrumentima zapeo je na granici čak 12 sati.

    Dugi set opsjeo je publiku, izazivajući u nijma ono svojstveno Arnaldsovoj suvremenoj klasici: osjećaj nedirnutog spokoja i jednostavne ljepote često kompleksnog postojanja.

    Zašto je naslov ovog izvještaja ”Što se dogodi kada Zemlja uzme slobodan dan“? Jedna od Arnaldsovih anegdota odmah mi je dala ideju za naslov i tako mi (barem donekle) skratila muke:

    ”Kada sam snimao materijal za posljednji album, jako me mučila spisateljska blokada. Tjednima i tjednima sjedio sam za klavirom, buljio u tipke ispred sebe – bez ikakve ideje. Onda sam shvatio: o čemu uopće da pišem, o čemu uopće da skladam dok sam zatočen u četiri zida mračnog studija? Tada sam spakirao stvari i otisnuo se na putovanje svijetom. Među ostalim, posjetio sam i prijatelje koji žive na jednom od otoka Indonezije. Tamo sam boravio upravo u razdoblju njihovog praznika – dana tišine. Na dan tišine svi stanovnici proživljavaju dan u tišini i meditaciji. Zašto? Da bi dali planetu Zemlji jedan slobodan dan. Slobodan dan od struje, jarkih svjetala, zvukova interneta, prometa. I Zemlji je potreban slobodan dan. Jer ljudi su sranje… U toj tišini našao sam onu inspiraciju koju sam tražio.”

    Kraj svake skladbe dočekan je neumornim aplauzom publike koja je uzela dva slobodna sata da doživi zvuk Zemlje koja je uzela slobodan dan. Arnalds je izrazio sreću što osamnaestomjesečna turneja koja ih je odvela u 143 grada završava upravo u – Hrvatskoj.

    ”Lag fyryr ömmu” (u prijevodu: pjesma za baku) zasigurno je najranjivija Arnaldsova stvar koju je sačuvao za sam kraj. Arnlads je jako privržen svojoj pokojnoj baki, njegovoj najvjernijoj obožavateljici: upravo ona mu je, kako šaljivo kaže, ”isprala mozak klasičnom glazbom” – zvala bi ga da joj popravi tobože pokvareni radio, pa bi ”usput” ostao satima zarobljen u društvu Chopina, njegove bake i finih palačinki. Upravo zbog nje stvara glazbu kakvu stvara, glazbu koja ga je 2019. odvela na jednu pozornicu jednog Zagreba s neka dva čudesna klavira čijim tipkama nije potreban ljudski dodir da sviraju svoju skladbu.

    View this post on Instagram

    re:member #olafurarnalds

    A post shared by vrana  (@vranatv) on

    Arnalds je posljednju pjesmu (bis) odsvirao sam: okrenut leđima publici, svirao je sve tiše i tiše, sve dok nije zavladala potpuna tišina, zaglušujuća tišina koju zasigurno nikad nisam čula u Tvornici kulture. Opia je dosegnula svoj vrhunac, prikazavši nam islandskog skladatelja u najranjivijem obliku. Zemljin slobodan dan je gotov.

    Muziku podržava