Mike Watt & The Missingmen + Guess What + L’oeillere
Malo kad mi je koji koncert ostao u pamćenju po određenoj pjesmi, još manje kad ta pjesma nije bila niti izvedena.
Mike Watt i njegova družina su u sat vremena pokazali ljepotu tog
igrokaza kojeg je Watt prije gotovo 30 godina opisao u “Relatin’ Dudes
to Jazz”: “A drum and a sax, both of them talking (…) everything ain’t just two dudes talking“.
Poanta stvarno nije bila u improviziranoj komunikaciji instrumenata, nego kaotičnom ritmu, paklenom slijedu gitare, bubnja i basa koji od Wattovog “Hyphenated-mana” čine na trenutke kompleksnu i avantgardnu punk operu tako da najava o 45-minutnoj pjesmi rascijepanoj na 30 komada samo potvrđuju narav takvog djela.
Ludilo se gotovo bez pauze izmjenjivalo između šapata i uzvika, punkerskih baraža i laganih uvoda, sve skupa upakirano u ‘blink and you’ll miss it’ punk-jazz nevjerojatnog tempa. Povremene tišine Watt je brzo prekidao povikom koji je najavio novu blitz kompoziciju – usporedbe s Minutemenom su primjerene ali bilo bi nepravedno reći da se taj zvuk nije nadogradio i zamjenio neke snažne točke za druge.
Minutemen nisu bili ovako instrumentalno snažni i precizni, no The Missingmen nemaju narativ koji su pokojni D. Boon, Hurley i Watt stvarali u jednoj minuti.
Visoki koncept “Hyphenated-mana” inspiriran je djelima nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha, tako da može ravnopravno stajati uz slično inspiriranog “The Argumenta” Granta Harta. Svaki je u svom stilu interpretirao ishodišni materijel i takva je paralela odličan pokazatelj specifičnog stila kojeg je Watt njegovao od Minutemena preko fIREHOSEA i drugih bendova i projekata do današnjih The Missingmena.
Škrt je na riječima ali bogat na značaju i njegovi stihovi režu brzo i oštro, kao i matematički rezovi kojim su instrumenti prekidali tišinu i vokale. Mike je takvim kaosom upravljao poput dirigenta, kao što pjesma s početka kaže: “Everything’ ain’t just two dudes talking”.
Tiši dijelovi nastupa bili su nešto blaže prihvaćeni ali simpatični čiča iz San Pedra i njegova vrlo talentirana škvadra osigurali su da “Hyphenated-man” odlično prođe u Zagrebu. Kao što je (potiho) najavljeno, bis se sastojao od Minutemenovih pjesama, uz asistenciju predgrupa koje nažalost nisam stigao uhvatiti ranije. U euforiji i veselju nisam ni upamtio koje točno su svirali i pamćenje me uvjerava da sam u 10 minuta čuo sve od “One Reporter’s Opinion” do “Bob Dylan Wrote Propaganda Songs” i potencijalni cijeli “Double Nickels…” skupa s revanjem motora Wattove ‘bube’.
Odslušali smo vrlo dobar album, skakali na klasike i popili jednu ljutu za D. Boona, a na kraju smo bili vrlo sretni što smo gledali odličan bend i stisnuli ruku živoj legendi. Jer ipak, njegov bend bi nam mogao biti život.
