Jedna od onih stvari koje perverzno volim je, mamurne glave sjesti pred svoj PC, i napisati recenziju koncerta. Kako se obično dan nakon dobrih koncerata osjećam prilično spaljeno, skoro pa iskreno sumnjam da ću zvučati suvislo. Ali potrudit ću se. Daklem, krenimo neredom. Uzrok ove moje sveopće kognitivne smetenosti bio je nastup britanske R&B grupe Nine Below Zero.
I ne, ne radi se o nekom neo R&B smeću kakvog smo navikli slušati na mainstream sceni (kako bi netko mogao pomisliti), već se radi o ‘hardcore’ rhythm and bluesu, arhetipski inkarniranog u snažnom nastupu prekaljenih glazbenika s ‘dalekog’ nam Otoka. Mjesto i vrijeme zločina: Boogaloo club u Zagrebu, subota. Žrtava: Popunjena dvorana i milijarde uništenih sivih stanica.
Koncert, unatoč najavljenom terminu koji je samo mene naivnog mogao prevariti, nije započeo u predviđeno vrijeme, već se na izlazak predgrupe čekalo nešto dulje od sat vremena. Zagrebački blues bend Small House Brown koji se uporno, ali sa ne baš osobitim uspjehom pokušava isfurati kao relevantan bend, imao je čast zagrijati publiku. Iako im je nastup po(s)lovično energičan i zabavan ne oduševljavaju nešto posebno.
Možda jer se suviše trude izgledati i zvučati američki, što im na kraju krajeva i polazi za rukom. Čini mi se da ih publika redovito dobro prihvaća, a izgleda da imaju i svoje vlastite groopie cure u obliku dviju plavuša, jedne mini i jedne maxi verzije, koje se često šepure u prvim redovima njihovih nastupa.
Po završetku nastupa predgrupe, povučen je crveni zastor preko stagea što je dalo naslutiti da uskoro slijedi prava stvar, a kada se markantno izblajhani frontman Dennis Greaves pojavio u crnom odijelu znao sam da će stvari uskoro postati ozbiljne. Tako je i bilo. Od prvog su trenutka, drito u rebra, krenuli snažno i energično. Ovi Britanci možda nisu izmislili rhythm and blues, ali su impresivni u njegovoj izvedbi. Nine Below Zero je bend nabrijanih srednjovječnih frajera koji su na stageu već od 1977. g., a zanimljivo je da su svi članovi osim frontmana prošli kroz iskusne ruke legendarnog bluesmena Rory Galaghera.
Ovi likovi znaju svirati, a što je još bitnije od toga, vole to raditi. I to se primjeti na bini. Komunikacija s publikom je bilo odlična, i bez prevelikog preseravanja benda. Znali su diskretno zapaliti publiku i to na račun znalačkog sviranja i dobre mjuze.
A u definiciju dobre mjuze savršeno su se uklopili mnogi rhythm and blues standardi (s naglaskom ipak na blues) poput “Got My Mojo Working“, “I Everybody Gets The Blues (Sometime)“, zatim svima poznatog rhythm and blues standarda “Hit The Road Jack“, “Walking By Myself“, “Roadhouse Blues“, “On The Road Again” i ostale vesele pjesmice koje su publiku nabrijavale tijekom dvosatnog nastupa potpuno imunog na dosadu. Odličan koncert.
