Mats Gustafsson i njegov trio The Thing ne bi trebali biti iznenađenje. Gustafsson je sam u Zagrebu razmjerno često gostovao, a i sam The Thing ukazao nam se već nekoliko puta. Koncert u polukružnoj dvorani zagrebačkog &TD-a 29. 11. nam je pak ukazao na novu tektoniku unutar sastava; a rezultati koje ona ostvaruje toliko su autentični da zaslužuju širi kontekst.
Ako je Miles Davis svoj bend iz ranih sedamdesetih opravdano nazivao ‘The Hardest Working-Band In Business‘, ne bi bilo pretjerano tvrditi kako The Thing istu titulu bez pardona mogu nositi trideset i pet godina kasnije. Naime, već u prvoj skladbi, obradi noise-grupe Lightning Bolt, sve je nalikovalo na mamurno buđenje i potom siloviti destruktivni pohod slona koji je imao lošu noć. 
Mats Gustafsson, dakako, sâm ima dovoljno energije da zubima iz mjesta povuče kamion s prikolicom, no ovdje čak nije u pitanju on, koliko Ingebrigt Haker Flaten na kontrabasu i Paal Nilsen-Love na bubnjevima. 
Obrada pjesme “Aluminium” The White Stripesa s albuma “Garage” otpočela je kontrabasom koji je imao težinu dostojnu “Beneath The Remains” Sepulture, a ultimativni Nilsen-Loveov free-intenzitet bio je toliko ubojit i frenetičan da su, u kombinaciji, na trenutke uspijevali nadglasati čak i Gustafssonove primordijalne krikove. 
Spomenuti norveški dvojac izrastao je kroz godine u – očito – jednu od najtežih i najmasivnijih ritam sekcija čitavog svjetskog jazza: pri čemu ne treba pomisliti kako snaga, volumen i žestina imalo idu nauštrb suptilnosti (ili silovitosti, kako hoćete) izražaja ukupne zvučne slike benda, dapače. Jer, ako su prve dvije kompozicije bile drito-u-lice-zagrijavanje, onda je obrada newyorških punkera Yeah Yeah Yeahs – “Art Star” (s istog albuma), pokazala koliko je The Thing u ovih 6 godina ojačao.
Uvodni, daskasti punk-riff bio je odsviran s toliko masnog, punokrvnog feelinga da bi nije bilo jasno gledamo li ispred sebe jazz – sastav ili punk-rock bend; ovo je, međutim bila samo odskočna daska za free-jazz najviše klase, pri čemu je Gustafsson snagom i nevjerojatnom emotivnošću ekspresije (čija je neurotična žestina neodoljivo prizivala jednog drugog Norvežanina, Eduarda Muncha) gurao ritam sekciju u sve razvedeniji kaos gdje je Haker-Flaten grmljavinom na kontrabasu prizivao Lemmyja iz Motorheada.
Još jednu stepenicu više bend se popeo u novoj obradi Lightning Bolt, s albuma “Action Jazz” – “Ride The Sky” čiji su početni tonovi zvučali poput audiozapisa vježbe gađanja za bateriju haubica, a završetak u stilu free-bluesa ostavio iscrpljenu publiku u tišini pred burni pljesak. Bio je to samo uvod u duo skladbi, “Chiasma” pijanista Yosukea Yamashite i “Sounds Like A Sandwich“, pravi vrhunac koncerta, inače pjesmu prog-punkera Cato Salsa Experience. The Thing su je svirali vjerno originalu: free jazz s tako iskonskim uličnim gardom da bi svim nabrijanim anglosaksonskim punkerima mogle samo curiti sline.
Općenito, zaboravite sve što ste mislili da znate o nabrijanom punku. Gustafsson je umnogome uvjerljiviji na bariton saksofonu od svih punk – frontmana na električnim gitarama: njegovi oštri, voluminozni tonovi puni su škripanja, cvileža, šuma i krčanja u offu, dostojni bilo koje distorzije The Exploited ili Zu, a njegov ofanzivni, raskrečeni stav s nisko nagnutim, impresivnim bariton saxom slika je čovjeka spremnog za napad.
Nešto umireniji bisevi u kojima su se riffoidni motivi izmjenjivali s pokušajem Haker Flatena da popravi kontrabas kojemu je otpao držač žica na kontrabasu, pa se tako silom prilika trio pretvarao u duo, zaokružili su dojam o The Thing kao o jednoj od najoriginalnijih postava čitavog svjetskog jazza.
Nije neobično da su The Thing ojačali, sazrijeli i da se u svirci čitaju kao braća – za očekivati je, na kraju krajeva, da mali sastav koji postoji već šestu godinu, s vremenom sazrije i uštima mehanizme na veoma visokoj razini; pogotovo ako je lider trija tako karizmatična i instrumentalistički moćna pojava kao Gustafsson. Ono što jest fascinantno, međutim, jesu jasnoća i preglednost kojom bend ostvaruje odličan spoj iznimno ekspresivnog free-jazza i elementarnog punka. Ono što na prvi pogled možda izgleda nespojivo, zapravo je savršeno kompatibilno i eksplozivno.
I free-jazz i punk, svaki na svoj način, žele se izraziti, raščiniti grč što ga pred individuu stavljaju očekivanja i konvencije. Reći nešto direktno, neposredno, ravno u uši – osnovna je intencija obaju pravaca. Gustafsson je, kao duša odrasla na The Stoogesima i tek naknadno inficirana Sonny Rollinsom, prepoznao srodnost koncepcija i izražaja i u The Thingu definitivno pronašao ekipu koja može od njih izroditi cjelinu. U pitanju je uistinu vrhunska glazba, u kojoj bend svira punk na akustičnim instrumentima tako uvjerljivo da se zbilja može pomisliti kako su ovog trena izišli iz najofucanije garaže na svijetu.
Doslovnost njihovih punk motiva se neodoljivo duhovito (ali nimalo trivijalno!) nadovezuje na silovitost free-energije i žestine koja vam može preokrenuti utrobu – time opet upirući i vraćajući se na punk, čime se krug zatvara.
Na kraju koncerta, vašem novinaru ostao je u ustima jedan drastičan okus o kojem vrijedi razmisliti. Naime, čini se sasvim mogućim kako je ovakav pristup i sinteza stilova – kakvu je Gustafsson gurao i sa Sonic Youth te (pogotovo, ali manje umjetnički raznovrsno) sa Zu – možda i najveći novi miljokaz jazza u posljednjih tri desetljeća…
Treba uzeti u obzir da je jazz – nakon Coltraneove smrti i eksplozije europske free glazbe kasnih ’60-ih, te ultimativnog jazz-rocka Milesa Davisa početkom ’70-ih – potpuno zaglavio u razvoju. Komercijalni fusion i neo-klasicizam u ’80-ima kao dominantni pravci bili su najgora stvar koja se jazzu dogodila, čemu uz bok stoji generalno isprazni, aristokratsko-ambijentalni ECM katalog. Za čitavo ovo vrijeme, jedini nastavljač iskonske jazz-tradicije vječite promjene i istraživanja mogućnosti izričaja ostajao je free. Njemu je pak, uprkos nevjerojatnoj vitalnosti, uvijek nedostajalo ono nešto (da opet citiramo Milesa: “That thing”) čime bi izišao iz okvira malobrojne i okorjele free-jazz publike i inkorporirao u sebe elemente iz pitkijih sfera glazbenog kozmosa.
Coltrane je na početku početaka svirao krajnje uzbudljiv free na jednostavnu napitnicu “My Favorite Things”. Danas Gustafsson i The Thing sviraju super žestoki free na stare i nove punk autore. Ništa ne zvuči prirodnije, suvremenije i suvislije, i pravo je čudo kako se toga nitko ranije nije dosjetio. Uvjerljivost kojom to izvode, premašuje i najsmjelija očekivanja, tako da se može ustvrditi kako je free ovime dobio warp-pogon u prostor šire underground publike: pitanje je samo da li će i koliko ostali glazbenici prepoznati veliki potencijal ove ideje i što će se od svega izroditi.
Dok čekamo, možemo se samo nadati da će nam se za neko vrijeme opet ukazati vehementni preodgojeni švedski punker u kombinaciji s, recimo, Zu. Znajući ekipu oko SC-a, ne bi bilo nemoguće…
Zahvaljujemo se Damiru Žižiću za ustupljene fotografije s koncerta.
