Naša gitaristički nastrojena scena već godinama živi u debeloj sjeni onoga što najčešće možemo čuti iz automobila i klubova, pa se sve nekako svodi na prijateljske koncerte i sve jasnije jačanje našeg undergrounda. KSET je te večeri bio utočište zagrebačkim metalcima, stonerima i rockerima. Klub se napunio ponajviše zbog domaćih snaga Stonebride, koji su ovoga puta svirali u društvu stranih gostiju. U Zagreb su stigli švedska Suma i belgijski Ultraphallus.
Solidno popunjen prostor pozdravio je Stonebride, koji već godinama kruže po sceni u raznim sastavima (Chang Ffos, Bastinado, Good Day To Die, Igut). Ovdje su se našli kako bi konzumirali svoju ljubav prema dubokim sludge zvukovima, rifovima Black Sabbatha i Eyehategod, te jednoj rockerskoj zaigranosti.
Budući da su većini koncertno bili apsolutno nepoznati, dečki su se popeli na pozornicu i opalili šamarčinu svima. Iz razglasa su zatutnjale blues i sludge gitare, pakleno dubok bas, bubnjevi koji svemu daju energiju, te užasno simpatični pjevač.
On je Stonebrideu dao potrebnu stonersku vokalnu prepoznatljivost, ali je i pustio da rifovi plove sami, pa je nerijetko minutama klečao na podu, uživio se u glazbu i dirigirao svojim kolegama. Rijetki su to očekivali, ali Stonebride je ovim koncertom debelo zakoračio u prvu ligu.
Ostatak koncerta, na veliko iznenađenje (ili čak razočaranje) nije uspio sve pratiti stopama Stonebridea. Ultraphallus su se predstavili svojim noise rockom obilježenim sa jako puno delaya na mikrofonu, s povremeno odličnim rifovima i nešto hipnotičkih sampleova. Trudili su se svojski, ali nekako je ostao dojam da sve skupa vuče na potpuno drugačiju atmosferu od onoga što su prisutni očekivali.
Puno depresivnijih i eksperimentalnijih trenutaka omogućilo je ljudima da opet malo posjete šank i probaju se povremeno zakačiti za poneki dio u stilu Toola.
Suma je bila nekakav headliner večeri i pokazali su da su već jako blizu nekakve uhodanosti i profesionalizma, pa su publici uspjeli zadržati koncentraciju puno bolje od Ultraphallusa. Puno buke s pokojim izoliranim konkretnim rifom pokazali su smjer u kojem Suma ide. Glasnim noise rock minutama dali su vremena svojem frontmanu (nimalo švedskog izgleda, moram primijetiti) da izvodi svoj performance.
Nakon skidanja u topless, počeo je švrljati po zraku, otključavati imaginarne ormariće, pokrivati se ručnikom, mahati svjetiljkom i proizvoditi čudne face. Bilo to nekome smiješno ili originalno, bend time ipak uspijeva zaokupiti ljude, pa je njihov nastup opravdao neka očekivanja.
Na kraju, mislim da ovdje nekakav stil bendova i nije najsretnije pogođen, ali u klubu su bili ljudi koji sve to slušaju i razumiju, pa je ovo još jedna dobra zagrebačka underground večer.
Ipak, blagi je osjećaj da su naši dečki održali sviračku lekciju sjevernim gostima. Time bolje za budućnost naše scene…
