Prije nekoliko godina Mate Mišo Kovač, gostujući na emisiji “Nedjeljom u 2” je izjavio: “…tada se pjesma spojila s nebom“. Legendarni Šibenčanin referirao se na koncert Elvisa Presleyja u Madison Square Gardenu u New Yorku, a meni tad nije bilo baš jasno što to točno znači da se pjesma spoji s nebeskim svodom. Tada sam imao 16 godina i pjesmu s nebom sam jedino mogao upariti prisjećajući se nekih open air koncertnih iskustava. Ipak, Mišo Kovač (koji je usput rečeno, ako mu je vjerovati, samo tri puta u životu bio na koncertu) vrlo je dobro detektirao taj moment gdje melodija postaje bestežinska i odlazi na nebo. Tamo se priključuje komplementarnoj ideji iliti formi o kojoj je govorio Platon te tako negira samu definiciju ideje kao neostvarive forme na zemlji.
Upravo to radi Nils Frahm. I to posljednjih nekoliko godina. Nijemac s berlinskom adresom odrastao je u društvu oca fotografa čija djela krase naslovnice legendarne jazz etikete ECM, stoga nije za čuditi da je Nils, odmalena okružen formama, preslikao svoje ideje iz glave prema publici. Njegovo oruđe i alat su klavirske tipke svih oblika, a količina tipkala koja su se sinoć našla na pozornici rasprodane dvorane Šiška zbilja je impresivna. Ponekad megalomanija služi kao maska za manjak talenta ili pak kreative, pa oprema govori umjesto glazbenika, no to nije slučaj kod šaljivog modernog klasičara s berlinskom adresom. Iako će on, u maniri doskočica u pauzama između glazbenih brojeva, reći da jest.
Zašto uopće priča o formi? Eksperimentalna glazba, za razliku od popularne, ne poznaje čvrste granice unutar svoje strukture. Glazba kakvu stvara Frahm jest eksperimentalna u domenama elektronike i klavirske klasike, a ideale takvog zvuka ne možemo pronaći uokvirene na zidovima uspješnih diskografa. Frahmova glazbena istina visi na zidu mozaika ideja/formi, a jučerašnji koncert približio je nama, slušateljima vulgaris, kako izgledaju neke od njih.
Frahm se po drugi puta pojavio u Ljubljani, ovog puta promovirajući studijski album “All Melody“. Već dugi niz godina njegov samostalni rad izdaje Erased Tapes, britanski autoritet kada je riječ o glazbi koja spaja klasiku sa suvremenim utjecajima, a način na koji Frahm predstavlja svoj rad, barem kad je u pitanju izdavaštvo, pomalo je neobičan. Naime još tamo 2013. godine izdao je “Spaces”, na kojem je predstavio snimke najboljih radova koje do tada svirao uživo, a s novim, ovoga puta studijskim “All Melody” nadopunio je tu sliku s nekim novim numerama. Ipak, naslovna “All Melody” već egzistira nekoliko godina, stoga smo jučer gledali gotovo pa presliku set-liste od prije tri godine. No ni to nije spriječilo Frahma da bude neponovljiv na jedan drugačiji način.
Grobna tišina vladala je 120 minuta u perfektno ozvučenoj dvorani, redali su se utjecaji gotovo klupskih sekvenci isprepleteni klasičnim dionicama na klaviru, da bi se sve to u nekom trenutku isprepletalo u onaj trenutak kada pjesma dodiruje nebo. I to usprkos činjenici da nam je Frahm svoj najveći hit “Says” najavio kao običnu repeticiju sintesajzera gdje efekt posebnog dolazi do izražaja uz puko dizanje glasnoće.
Nešto negdje postoji u tim mekanim, a opet prodornim udarcima modularnih tunela. Toplinu i ozbiljnost takve glazbe razbija sam umjetnik, nepopravljivi šaljivac koji se ne libi uzeti dvije četke za zahod i lupati po svom instrumentu kako bi nam nešto odsvirao. Česta odlika genija je njihovo neshvaćanje vlastite veličine, a jedan školski primjer takva ponašanja gledali smo u četvrtak na pozornici Šiške.
Popravni ispit je u Puli. Otvorenje Dimensions Festivala, Frahm po drugi put na pozornici pulskog amfiteatra, a ja se duboko nadam da će i zagrebačka publika u jednom trenutku u budućnosti imati prilike svjedočiti formama. Idealno u KC Lisinski. Do tada, Ljubljana i Pula nisu daleko.
