Kak si? Pa tak… No, zapravo, bila sam odlično! Nakon dugo vremena Kawasaki 3p ponovo u zagrebačkom KSET-u, a nakon dugo vremena i ja konačno ponovo pišem izvještaj iz svog omiljenog kluba.
Kada sam ušla u klub predgrupa, NPK-H (ime navodno znači Nemoj poseči kuruzu-hvala!) iz Zlatara već su bili na stageu. Ekipa veselih Zagoraca u najboljim godinama, koji su još 1995. izdali album za Zdenka Franjića, nakon 12 godina sviračke pauze ponovo su se okupili prošle godine, a ovo mi je bio prvi put da ih gledam uživo. Sviraju kombinaciju rocka i bluesa, a zagorski humor povlači neizbježne paralele s još jednim zagorskim bendom – Zadrugom.
Na pjesmi “Put do zviezda” pridružio im se Viduka, gitarist Kawasaki 3p-a, kojeg su predstavili kao svog producenta, što valjda znači da se i oni uskoro spremaju nešto snimiti.
A snimati, i to vrlo skoro, odlazi i Kawasaki 3p kojima je jučerašnji koncert bio zadnji prije odlaska u studio gdje će raditi na svom drugom po redu albumu čije ime je već otkriveno i zvat će se “Idu Bugari“.
Da su koncerti Kawasakija više od običnih koncerata koji se pamte po uvijek odličnom štimungu i zajebanciji znaju svi koji duže prate ovaj bend. Sjećam se tako da su na jednoj svirci u Pauku na stage donijeli lonac graha te ga dijelili publici, a još pamtim i urnebesne nastupe u Rupi na Filozofskom gdje sam ih prvi puta i gledala.
“Kak si?-Pa tak…” bila je stvar s kojom su započeli koncert u skoro pa rasprodanom KSET-u, no ništa manja gužva nije bila niti na stageu gdje se uspjelo ‘stisnuti’ čak osmero ljudi te pet mikrofona. Uz standardnu postavu, brass sekciju benda i ovoga puta je ‘pojačao’ Stipe iz Hladnog piva koji je već skoro pa njihov pridruženi član, a na koncertu su posebno predstavili i novog bubnjara Štefa.
Tko je bio stilist benda ne znam, ali moram ga pohvaliti, jer nakon kućnih ogrtača i svećeničkih haljina, kombinacija košulje + kravate u koju su se dečki presvukli neposredno prije nastupa djelovala je jako šik.
Uz standardne favorite s prvog albuma kao što su “Mupov-ska“, “Indijanac” ili “Klint Istvud” predstavili su i nekoliko novih stvari (uz malo škicanja novih tekstova), zapamtila sam da se jedna zvala “Sob” i da su je najavili kao ‘ljubavnu pjesmu’. Publika ih je pratila u stopu te zbornim pjevanjem odgovarala na blesaste poskočice, a atmosfera je kulminirala na “Ja snifa san glu” te naravno “Antoniju” na kojoj je Tomfa svoj mikrofon nakratko prepustio trubaču Igoru Pavlici koji se odlično snašao u svojoj novoj ulozi, iako je do tada djelovao kao najmirniji član benda.
Potpuni raspašoj nastao je na zadnjoj stvari “Brže pavloviću-mašina“, kada se na stage popela i ležerno odjevena teta s odličnim trbušnjacima te zajedno s Tomfom otpjevala ovaj ultimativni anti-narodnjački hit.
Iako su oni najuporniji dozivali bend na još jedan bis i to – a čime drugim – navijačkim refrenom iz “Malo vas je“, bližila se ponoć i moralo se završiti, jer “murja je spora, ali dostižna“.
Stoički sam izdržala koncert u prvom redu i navale pogajućih stokilaša na moja leđa, a jedino što mi je pokvarilo prekjučerašnju večer bili su redari u KSET-u koji su mi prvo na ulazu zafitiljili bočicu vode preko ograde, a svoju bahatost iskazivali su i tijekom koncerta pa su ih čak i dečki iz Kawasakija morali upozoravati da se skuliraju.
foto: Iva Jila Mahalec
