Koliko su mediji moćno oružje pokazao je koncert Antonija Macana, održan u Velikoj dvorani Lisinski u nedjelju 22. travnja. Dvorana je bila gotovo popunjena nesretnicima namamljenima zvučnim epitetima koji se u zadnje vrijeme vežu uz ime mladog Hrvata iz Frankfurta. Većina publike je imala besplatne ulaznice kojima se Macanov tim pobrinuo za atmosferu velikog događaja. Iako nitko za njega nije čuo, bilo je dovoljno napraviti veliku medijsku pompu da bi publika povjerovala kako ide slušati ni manje ni više nego – ‘čudo od djeteta‘.
Njegov životopis vrvi laskavim usporedbama s Mozartom i Pogorelićem (koje su, pokazalo se, potpuno neutemeljene), nepotrebnim informacijama – poput onih o tome koliko Macan dnevno vježba, odakle mu je otac i ostalima kojima tu nije mjesto.
Iz životopisa saznajemo da je osvajao razne nagrade, ali navedene su samo dvije, ne baš značajne. Čini se da je podcijenio slušatelje računajući na njihovu neupućenost glede pijanističkih natjecanja, ali se prevario. Činjenica da je svirao za svjetsku političku elitu (Busha i njemu sličnima) također ne predstavlja mnogo upućenijima u klasičnu glazbu.
Sam koncert je bio iskustvo koje će, nadajmo se, brzo otići u zaborav. Macanov samodopadni ulazak na scenu podignutih ruku, u stilu kakve filmske zvijezde, izazvao je čuđenje stalne koncertne publike.
Koncert je započeo Beethovenovim “Diabelli” varijacijama. Iako su u programu navedene 33 varijacije (koliko ih inače sadrži to opsežno i zahtjevno djelo), uvjerena sam da ih nije sve odsvirao.
Neuvjerljivo, prazno, stilski nejasno, tehnički na nezavidnom nivou (nejasna ‘sitna’ i ‘krupna’ tehnika, krive note) bio bi kratak opis Macanove interpretacije. Isto vrijedi i za izvedbu “Slika s izložbe” Modesta Musorgskog. Iznervirana amaterizmom slatkastog tinejđera, ozbiljnija je publika napustila dvoranu nakon prvog dijela koncerta. Moram priznati da je i meni malo nedostajalo da im se pridružim. Ipak, iz čiste sam znatiželje odlučila pružiti mu još jednu priliku. I požalila.
Njegova autorska djela puna su odprije poznatih motiva (Chopinovih etida npr.), nalikujući kakvoj salonskoj muzici devetnaestog stoljeća. Vrhunac je dosegao kada je za vrijeme izvođenja svoje skladbe “Crni trenutak“, navukao crnu čarapu (s prorezima za oči) na glavu. Mladac očito nije svjestan da ako već radi show na koncertu klasične glazbe (što nije nužno loše), mora imati itekako debelo pokriće za to. On to nije imao pa je njegov potez u najmanju ruku bio smiješan.
Žalosti činjenica da se naivnoj publici može prodati gotovo sve, pogotovo ako je vješto upakirano u celofan pompoznih izjava, kao što je to ovdje bio slučaj. Nadajmo se samo da je podcijenjena zagrebačka publika naučila da u budućnosti ne vjeruje slijepo svemu što joj se kroz medije plasira.
Uvijek postoji mogućnost da iza svega stoji nešto što mnogo uspješniji i talentiraniji mladi umjetnici nemaju – novac.
