Obožavam zagrebačke izlaske vanka preko tjedna. Još ako je sutra neradni dan kao što je to bilo ovog utorka, onda tu definitivno nema greške. Od svih mjesta za izlazak po tko zna koji put sam se odlučio na odlazak ‘na čoravo’ u KSET, gdje je svirao američki garage blues bend Left Lane Cruiser.
O njima sam znao samo da su dvojac i da su do sada izdali jedan album nazvan “Bring Yo’ Ass To The Table”. 
Za vrijeme ulaska i nije vladala neka pretjerana gužva, no do početka koncerta (oko 21:50) KSET je bio dupkom pun. Nakon što sam otpratio nastup, bilo mi je jasno i zbog čega. 
Left Lane Cruiser čine dvojac Joe Evans na gitari i Brenn Beck na bubnjevima. Nema tu skakanja, vrištanja i urlanja. Dapače, Joe potpuno opušteno sjedi na stolici dok miluje svoju gitaru, a ništa manje opušten nije ni kolega mu Brenn na bubnjevima. Kad ih čovjek vidi takve pomislio bi kako će krenuti nekakav unplugged koncert, a ne blues jam session kakav su oni na kraju zaista i napravili. 
Fascinantno je bilo vidjeti kako ti ljudi izgaraju i daju se za vrijeme koncerta, slikovito rečeno daju se kao da im je zadnji koncert u životu. Dobro, imali su odličnu podršku od strane publike koja je obično tražila te neke pjesme koje su čuli na netu (“Amy’s In The Kitchen“, “Big Mama“, “Busket“), ali svejedno su se i oni uvjerili u moć KSET-ove publike koja će gotovo uvijek pravovremeno zapljeskati i podržati svaki bend.
Može se reći da su predano i suvereno odradili svoj dio posla, a što je najbolje ni u jednom trenutku nisu bili dosadni kako mi ponekad na trenutke znaju zazvučati blues bendovi. Onoliko energije koliko su oni isporučili te večeri ne viđa se svaki dan.
Svirka je trajala negdje oko sat i pol, s tim da je nakon prvog seta na bis izašao samo gitarist Joe i odvirao par laganijih stvari među kojima i obradu ZZ Topa. Na kraju su se zahvalili svima prisutnima i odradili mnoštvo potpisivanja vinila i slikanja s novim fanovima.
Među publikom je bio i veliki broj poznate ekipe koja došla pogledati ovaj duo iz Fort Waynea, vjerovatno onaj dio publike koji kod nas naginje zvuku Majki, Kojota, Partibrejkersa. Još kad bi recimo Majke malo evoluirale i izbacile nešto ovakvo slično na novom albumu, našoj sreći ne bi bilo kraja. Ne treba živjeti na reunionima, treba izbaciti nešto novo i originalno.
