U utorak 8. lipnja na prepunom milanskom stadionu San Siro, koncert je održala trenutno jedna od najvećih rock skupina Red Hot Chili Peppers. Kako je bilo na koncert, pročitajte u daljnjem tekstu, kojeg su nam dočarale ‘posebne izvjestiteljice‘ iz Milana uz zanimljivu priču prije koncerta.
Nakon duge, naporne i nadasve neudobne vožnje stigli smo u Milano oko 9 sati. Slijedi razgledavanje grada sa neiskusnim i upitno stručnim vodičem do nekih 2 popodne (red jeftinog shopinga, kulturna znamenitost pa opet ispočetka). Rastrgani i zbunjeni ovakvim načinom upoznavanja jedne metropole, što Milano u svakom slučaju jest, pokušamo slijediti taj mahniti tempo (čitaj ‘ko muhe bez glave’). Zastajemo na 5 minuta ispred znamenitosti kao što su Milanska katedrala, Milanska skala, Crkva Sv. Marije sa Da Vincijevom slikom Posljednje večere! Ne ulazimo u niti jedan od ovih sakralnih i svjetovnih objekata, te ste bez obrazloženja i razumne opcije ostavljeni ko govno na cesti i prepušteni sami sebi.
Agencija (nećemo je ovdje imenovati) konstantno nekog i negdje ostavlja (tako smo i mi naivno ostali u parku dok je autobus bez ičije grižnje savjesti otišao bez nas na stadion). Prijetilo se i odlaskom sa parkinga stadiona ako u roku od pola sata (30 min) poslije koncerta niste u autobusu. Provjereno: fizički je nemoguće izaći sa stadiona s oko 100 000 ljudi i doći u oko 1 km udaljen autobus. Nemoguće!!! I onda čemu te prijetnje služe? Objasnite vi meni!
No ove se ‘dame u nevolji’ na sreću služe pokojim stranim jezikom, pa znaju ući u turistički ured grada Milana gdje im je ljubazni djelatnik objasnio kako doći tramvajem ili metrom do željenog stadiona. I nakon 20-tak minuta klipsanja sa hordama Talijana i Talijančica (ne upotrijebih ovaj deminutiv bez veze jer stvarno su minijaturne) ugledasmo to čudo moderne arhitekture kako se kočoperi pod uzavrelim nebeskim svodom. Na ulazima kilometarski redovi, rulja se užarila, mnoštvo ‘kuha’!
I tako i mi pristupamo svom ulazu za gladijatore i strpljivo čekamo da dođe red na nas pa da uniđemo. Psihički se spremamo da nas izšlatare tete iz jakih snaga osiguranja, a kad tamo ništa, ni pogledom da nas oprže. Tu vidim da sam ‘spušila’ što nam je fotoaparat ostao u busu i što sam ko zadnji naivni papak nastojala igrati po regulama. Jebiga, događa se i pametnijima.
Unutra smo napokon! Nećemo vam sad opisivati gadne WC-e na stadionu, ali imajte tamo negdje na umu ako vam zatreba – gadno, brate, gadno! No sve su to bile prepreke koju su nas čeličile na putu ka glavnom eventu koji tek slijedi.
Ako želite biti blizu pozornice morate proći još jednu prepreku jer je parter odvojen ogradom na dva dijela (manji ekskluzivniji ispred same pozornice), a pošto smo mi malo zagriženiji fanovi nismo se libili još jednog čekanje u redu. Nakon sat vremena pozornica pred nama, zauzimanje pozicije i konačno malo odmora, (jedna se fanica omamljena suncem dočepala spasonosne klupice, i više je nitko nije od nje odvojio).
Oko 19 sati stadion uglavnom pun, a ljudi koji su već lagano nervozni, iskazuju nevjerovatno oduševljenje bilo kome na pozornici. To naravno zbunjuje ljude u pozadini i na tribinama, pa smo se tako zabavljali do početka koncerta. Oko 19.30 konačno počinje predgrupa! To su bili The Roots, poznati philadelphijski hip-hoperi koji doduše funkcioniraju kao rock bend. Njihova je muzika mješavina hrpetine žanrova – drum’n’bass, soul, rock, punk, psihodelija… Nevjerovatno je s kojom lakoćom žongliraju svim mogućim stilovima i stvarno su vrhunski muzičari, ali pjesme su im bile spojene u jednu beskonačnu ‘žvaku’, i to onu na koju sjedneš u javnom prometalu i nikako da se riješiš! Vrhunac nastupa bio je svima poznati hit “The Seed“, ali nažalost i jedini. Publika im baš i nije bila naklonjena pa su nakon 40-ak minuta završili svoj nastup.
U međuvremenu dešava se predugačka pauza posvećena totalnom mijenjanju stage-a. Sve se miče dolje i postavlja se nova garnitura instrumenata. U punom su sjaju pred nama zabljesnula sedam centralnih + četri monitora raspoređenih sa krajnjih strana stagea. Sljedi penjanje likova na viseću metalnu konstrukciju za koje smo kasnije shvatili da nisu ‘al-kaidine’ samoubojice, već ljudi koji upravljaju reflektorima. Tu su još i 3 kamermana ispred pozornice i 1 koji trčkara iza bubnjara.
Uglavnom, demonstracija svih mogućih tehničkih sila uspjela je u potpunosti. Tu moramo spomenuti i ekipu novinara koja je dijelila istu poziciju sa stajaćim kamermanima ispred. Uh, kako da počnem, a da ne uvrijedim stariju populaciju… gerijatrija (djed mraz s bakom mrazicom). Ma dajte si otiđite doma mrsiti tu sijedu bradu! Bilo je i takvih pervrtita. Normalnog čovjeka među njima nije bilo samo po koja karikatura.
Nakon sat vremena koncert konačno počinje!
Reflektori se pale, nastaje opća euforija i na pozornicu (iz desnog ugla) istrčavaju Flea, John i Chad te kreću s “Can’t Stop“. Nakon uvodnih taktova stiže ‘the one and only Anthony‘ pa se oduševljenje barem utrostručilo. Slijedi potpuna dehidracija uz niz pjesama sa zadnja dva albuma:”Around The World”, “Scar Tissue”, “By The Way“, “Other Side”, “The Zephyr Song” zajedno sa simpatičnom izvedbom “Brandy (You’re The Girl)” od Looking Glassa, Johnova izvedba “Maybe” (e ako vam na ovo uši ne prokrvare, neće nikada!), te Fleov jam na trubi.
Tu se pridružuje i odlična izvedba “Guns Of Brixton” od Clashovaca. Dalje nastavljaju s novijim stvarima “Get On Top”, “I Like Dirt”, “Californication“, “Right On Time”, “Parallel Universe”… i tek pri kraju koncerta sviraju “Under The Bridge” i “Give It Away“. Iščekivanje još kojeg starijeg hita nije se isplatilo i koncert je završio s Flea/John jamom.
I samo tako, rez! Nakon nepuna dva sata svirke:”Thank you, good night”, pale se svjetla i što najviše iznenađuje, publika ništa. Ne reagiraju, nema pozivanja na bis! Neugodno iznenađeni ovako naprasitim završetkom udaljavamo se od pozornice u strahu da nas pomahnitali Talijani ne nokautiraju u bjesomučnom pokušavanju da uhvate nešto s pozornice.
I na kraju kad se sve zbroji i oduzme, ne možete im poreći savršenstvo izvedbe, vrhunsku i nepogrešivu svirku kojoj su vrhunci jamovi Flea/John, Anthony, kao takav, s nezamjenjivim mu kretnjama, glasom i stasom, sam stage i sve što mu pripada! Ali sve vas to na kraju ostavi manje – više hladnim upravo zbog te savršene i sterilne produkcije.
Gledate ih na 4-5 metara, ali nemate osjećaj da su oni tu pred vama i sviraju uživo. Veliki razlog tome je i taj što nema nikakve komunikacije s publikom (Mr. Kiedis se nije udostoio baciti pošten pogled prema svojoj publici, svojim jebenim fanovima koji su doplazili sa svih strana Europe da ih vide i čuju u živo, a kamoli im uputiti koju riječ).
Nema tog fluida kojeg očekujete između benda i publike pa vam se na kraju čini da ih baš previše ne zanima pun stadion ljudi (priča se oko sto tisuća) i da sviraju sami sebi! Da li je to njihov uobičajeni nastup, ili su samo imali takav dan, ne znamo. Iskreno se nadamo da tome nije uvijek tako i da će, konačno, doći i do nas pa ako ne pokleknu pred balkanskim šarmom bojim se da im nema spasa.
Izvjestile: Jasmina Uroda i Danijela Nikšić
