Treći dan jubilarnog desetog N.O. Jazz festivala u Zagrebu otvorio je Elliott Sharp’s Terraplane. Elliott Sharp poznat je kao glazbenik koji je probao apsolutno sve, od bluesa i jazza, preko orkestralne glazbe do noise rocka ili elektronske glazbe.
Kad tome dodate da se u proučavanju nije mogao odlučiti između jazz
kompozicije i etnomuzikologije s jedne, te fizike i elektronike s druge
strane, da bi na kraju završio na magisteriju skladanja, jedno postaje
očito: što god da se dogodi, ne bi smjelo biti dosadno!
I nije bilo. Dapače, upravo suprotno. Terraplane je potpuna ludost. Iako se kroz čitav njihov izričaj provlače i blues ljestvice, i blues harmonije, i na dijelovima i blues ritam, meni su ipak trebale dvije do tri pjesme da to okarakteriziram kao blues, jer jednostavno je. Ali, ne naliči ničemu što smo čuli.
Prvo što je dosta neobično je eksperimentalna gitara (a i steel gitara), kojom se Elliott izražava. U njoj se osjeti blues, ali ona varira od eksplozivne garage rock distorzije do laganog, gotovo elektronskog zvuka. Kad još to sve zakovitlate u vrtlog Sharpovih ideja koje variraju od isprekidanih vriskova preko brutalnog deranja do osjećajnih melodija i gotovo duhovitih upadica, shvatite zašto ovakav zvuk mora biti apsolutno jedinstven.
Dodajmo tome jako dobru ritam sekciju (koja je, nažalost, desetkovana, naime, basist inače svira tubu koju organizatori na nesreću nisu uspjeli nabaviti), koja se sjajno razumije međusobno, a izvrsno osjeća i puls glazbe. I još to začinimo s odličnom brass sekcijom koju čine trombon i saksofon… I dobivamo jedan od najneobičnijih blues bendova.
Sa svojih nekoliko solaža uistinu je oduševila trombonistica. Kako iskombinirati trombon i blues, a da se istovremeno osjete i vesele plesne ideje, kao i prikaže vrhunsko umijeće? Pa, mogli ste naučiti u četvrtak na koncertu. U nekoliko navrata čitava velika dvorana &TD-a eksplodirala je u oduševljenju.
Ali, ipak je najveći šok pojava Erica Mingusa, sina legendarnog Charlesa Mingusa. Kao što je moj prijatelj rekao: ‘Lud je skoro ka i ćaća mu!’. Eric Mingus je evidentno došao na pozornicu zabaviti se. Vrhunski vokal, kao stvoren za blues, Eric začinjava sjajnom mimikom cijelog tijela, tako da se za njega ne može reći da pjeva koncert, nego gotovo da glumi rolu u mjuziklu.
Duhovitim transformacijama teksta, očitim improvizacijskim dionicama, kao i dionicama u kojima se pravi da govori toliko brzo dok uopće ne izgovara riječi potpuno je šarmirao publiku. I, kad na sve to nalijepite njegovu fizičku pojavu (okvirno 2 metra i 120 kg), jasno je da je to nešto što treba doživjeti.
Znači, da sumiramo: eksperimentalni i zanimljivi gitarski aranžmani potkovani sjajnom ritam sekcijom, začinjeni brass dionicama i solažama, a preko svega toga nalijepljena gotovo kabaretska rola Erica Mingusa. Nijedan od elemenata ne upućuje na blues, a ipak, pogodili su notu.
I kad ih čujete izdaleka, to je blues. I ne samo blues, to je blues pun iznenađenja, neočekivanih obrata i prekida, blues koji zabavlja glazbenike na pozornici gotovo jednako kao i samu publiku, blues koji je apsolutno jedinstven. To je jednostavno – the blues.
foto: Matej Grgić
