19. Proljetna revija jazza u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, čime je otvorena i zagrebačka proljetna jazz sezona, za otvorenje nam je ponudila jednu ‘toplo-hladnu’ kombinaciju. Južnoamerički bubnjar i perkusionist, Alex Acuna mamac je koji bi trebao privlačiti publiku, ali uz njega tu su još u triju norveški glazbenici, klavirist Jan Gunnar Hoff i basist Per Mathisen.
Alex Acuna najpoznatiji nam je po radu s Weather Reportom i sudjelovanjem na, slobodno možemo reći, najznačajnijem i najpoznatijem fusion albumu svih vremena “Heavy Weather”. Glazbenik rođen u Peruu, u svojoj karijeri surađivao je s mnogim poznatim glazbenicima, poput Elvisa Presleya i Diane Ross.
Ovom prilikom se našao u triju sa spomenutom dvojicom Norvežana, s kojima se upoznao jednom kad su slučajno imali prilike zajedno zasvirati, pa su zaključili da bi mogli zajednički nešto i napraviti i snimiti album. Tako su se našli i pred zagrebačkom publikom, koja je Jan Gunnara Hoffa već imala prilike vidjeti s nekim drugim projektima.
Prilično otvoreniji od Zagreb Jazz Festivala ili Jazzarelle, koji igraju na provjerene karte i mainstream, Proljetna revija jazza, kao i ostali jazz programi u organizaciji HDS-a, vole se odmaknuti od standardnog jazza. Tako je i ovaj trio više u fusion nego u jazz vodama. To nije bilo niti neočekivano, obzirom na glazbenike koji ga čine.
Od početka su sva trojica krenuli prilično energično i glasno, u pravoj jazz-rock maniri. Suvremeni glazbenici, arsenalom instrumenata i dodatne opreme pokazuju da su u trendu sa suvremenim svijetom. Hoff je uz koncertni klavir na pozornicu dovukao i električni klavir, klavijaturu i Mac-a, Mathisen nešto pedala i još jednog Mac-a, obojica koristeći blagodati tehnologije u svojem muziciranju, dodajući razne efekte kako bi obogatili nastup. Acuna je ipak ostao nešto tradicionalniji, pripremio je bubnjarski set instrumenata, ostavši akustičan i s tek manjim brojem perkusija.
Program koji su pripremili sastojao se od vlastitih skladbi i kombiniranja instrumenata i opreme na kojoj sviraju, no zajednička im je osobina puno energije i glasna izvedba. Na energiju ispada da ovaj sastav polaže više nego na jasno definirane, jednostavne i lako zamjetljive teme, poznate iz jazz-rock izričaja ’70-ih, već su si sami glazbenici uzeli jako puno slobode u tome što izvode.
To je očigledno utjecaj skandinavske škole jazza koja se razlikuje od američke na koju smo navikli, ali takva glazba dosta teže ulazi u uho. Glazbu koja nema toliko jasno izražene teme i melodije povremeno je teško pratiti, lako se stječe dojam kako ne postoji zajednička nit koja ih vodi.
Od cijelog nastupa se više mogu izdvojiti pojedine solo dionice, od Acuninih latinoameričkih ritmova i u dvije prilike malo zabave za publiku na cajonu (perkusija u obliku drvene kutije na kojoj glazbenik sjedi i svira na njoj), pristojne bas solo dionice i uglavnom ne pretjerano inspirirane klavirske dionice.
Hoff se dosta orijentirao ne na samu svirku, što na klaviru u triju može biti i više nego zanimljivo, nego na efekte na računalu, te ponešto električnom klaviru.
U ulozi bubnjara u triju, Acuna je tek u solo dionicama imao prilike malo više zapaliti atmosferu i zabaviti publiku. Možemo reći da smo ipak očekivali malo više naglaska na njemu, no pokazalo se da ipak nije riječ o bendu kojem je ideja ‘držati leđa’ Acuni, nego koji radi svoju glazbu i u njoj uživa.
Iako, ostao je dojam kako publika u Lisinskom nije baš najbolje doživjela što su nam ovi glazbenici pokušali reći, a poslušavši ostatak festivala mogu zaključiti kako ipak od najzvučnijeg imena festivala nismo dobili i najbolji koncert.
