Ovi bendovi u ovakvoj kombinaciji sviraju već više od pola godine. Sjećam se pune zagrebačke Tvornice kulture iz prosinca prošle godine i njihova prvog koncerta. Inače, začudilo me da je grad Karlovac za proslavu svog dana izabrao baš ovakvu kombinaciju izvođača, s obzirom da su, pretpostavljam, i sami bili svjesni da to neće baš previše zainteresirati Karlovčane.
Taj famozni 13. srpnja trebao je kulminirati večernjim koncertom ovih dviju nada hrvatskog rocka. Večer je započela predivnim vatrometom, na čiji se vizualni doživljaj odmah nadovezao zvučno-vizualni izričaj grupe koja je otvorila koncert. Bio je to Ramirez.
Svojim melankoličnim, ali simpatičnim pop-rockom osvojio je mnoge, a prvim istoimenim albumom i mene. Aljoša, frontmen i gitarist, skromnim uvodom i pozdravima otvorio je festival i odmah se bacio na svoj vokalno-akustični dio posla. Moram priznati da sam zbog zaglušujuće buke vatrometa propustio uvodnu stvar, ali kad sam se pojavio, s pozornice je, pred kojih desetak fanova, treštala pjesma “Ništa posebno“. 
Kako bih se dotaknuo te nezahvalne karlovačke publike i njezine malobrojnosti, moram spomenuti da ni na prijašnjim karlovačkim rock koncertima nije bila pretjerana navala. Tako si postavljam pitanje: ‘Što je s tim ljudima, gdje su ti mladi? Pa zar Zagreb toliko odskače u pogledu ‘gladi’ za rockom, a samo nas 40 kilometara dijeli?’. 
Dakle, u prostoru Šanca, koji je toliko zahvalan za priređivanje koncerata, bilo je popunjeno tek nešto manje od pola kapaciteta, a spomenuo bih kako je koncert bio besplatan i pivo se točilo po relativno pristupačnih 12 kuna.
Ramirez su u svom besprijekornom nastupu kombinirali poznate hitove s oba albuma, ali su akcent ipak stavili na posljednji “Copy/Paste” album. Primijetio sam kako se ova šačica publike zapravo prvi puta trgnula na uvodni riff pjesme “Sve je ok“; počela su lagana poskakivanja i ljuljanje u ritmu Aljošina akustičnog uvoda. Odmah su nastavili još jednim velikim adutom s prvijenca, a taj se zove “Iste cipele“.
Uvidjevši da se publika zapravo još uvijek pali na stare stvari, izveli su “Otjeraj me“, čime su zapravo, smiješno zvuči, privukli još više ljudi pred pozornicu. Kad su prešli na noviji materijal, a pod tim konkretno mislim na pjesmu “Bijela svjetla i veliki zvučnici“, uhvatio sam par enigmatskih, poluzačuđenih pogleda kako iz prvog reda šaraju pozornicom.
Ramirez su suvereno vladali pozornicom i atmosferom te ih niti najmanje nije diralo pomanjkanje publike; oni su svoj set odlučili odsvirati, i odsvirali su ga odlično, kako im to i dolikuje te kako su nas na to dosad i navikli. Do kraja svog nastupa odsvirali su “Loš (treća)“, “Yo la tengo” te “Zoo“, s kojom su ujedno i završili.
Iako sam godinama Vatru kategorički odbijao, sad kažem – a iza izjave i stojim – da je zadnji album “Aritmija” dosad najbolje ostvarenje Virovitičana. Svoj nategnuti zvuk sa često još nategnutijim tekstovima zamijenili su ‘pitkijim’ i nešto komercijalnijim pjesmama, što im se odmah odužilo sve brojnijim pozivima na koncertna gostovanja, a samim tim i s većim brojem obožavatelja, obožavateljica da budem točniji, i to redom sve djevojke tinejdžerske dobi koje su više opčinjene Dečakovim (urbanim) izgledom nego samim notama ili stihovima koje proizlaze iz Vatrine radinosti.
Jedan od razloga zbog kojeg nisam mogao ‘prožvakati’ Vatru kao takvu je taj što sam još kao klinac imao neke demosnimke dotičnog benda, koji su zajedno s tadašnjim Jaglacima i grupom PNZ (Poštujete naše znakove), bili lokalne zvijezde u usponu virovitičkog područja. Bilo je to još krajem prošlog milenija nakon čega je Vatra spletom okolnosti napravila proboj na sam vrh hrvatske rock scene.
Vatra tada i Vatra sada su dvije različite stvari, a valjda je meni više odgovaralo ‘Vatra tada’. Još i danas čuvam koncertnu demosnimku iz diskokluba Vanadis posvećenu Leu, Dečakovu prijatelju koji je skončao život pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Neka ovaj izvještaj također bude posvećen njemu, zato Leo, laka ti zemlja.
Već kod prvog izlaska na pozornicu uočio sam kako Vatra uživa veće simpatije kod publike, iako je kod mene bilo sasvim suprotno. Jedan od razloga te popularnosti je taj što Ivan Dečak, frontmen i gitarist, ima puno bolji pristup s publikom te se lakše prilagođava dobi svojih fanova.
Na ovom koncertu između svake pjesme je imao nešto za dodati, pio je vino ponuđeno iz prvog reda, a osim toga dopustio je da se publika približi tik do pozornice pa je mlade cure doslovno izluđivao svojom blizinom.
Što se tiče same set-liste, kombinirali su pjesme sa sva četiri albuma, od kojih je naravno najzastupljeniji bio posljednji “Aritmija”, a isto tako logički, najmanje su se doticali prvog i već zaboravljenog “Između nas“.
Nastup su započeli “Introm” s “Prekida programa”, nastavili sa “Suncem” preko kojeg su došli do “Aritmije”, prešavši tako posljednja tri albuma. Najviše energije za vrijeme njihova nastupa definitivno je izazvala “Ruska“, najveći i najkomercijalniji hit s posljednjeg studijskog albuma. Sredinom koncerta pjesmu “Želim biti ti” Dečak je za sve prisutne otpjevao i na gitari odsvirao solo. Veliko oduševljenje izazvala je pjesma, također veliki hit, “Mornarska” i to naročito stih “…moj Moby Dick raste, moj Moby Dickkk…“.
Do kraja smo dobili pjesme “Lak za nokte“, u uvodu koje je bila masovna inspekcija noktiju u prvom redu, “Alkohol” te su završili starom pjesmom “Vrati se” s prvog albuma.
Zaključno bih još samo rekao kako je ovo bila dobra svirka, na dobrom prostoru, s dobrim bendovima, među najboljim što nam trenutna rock scena može ponuditi. Samo i dalje mi nije jasna ta karlovačka publika, da li su razlog tome godišnji odmori, žanr glazbe ili nešto drugo, otkrit ćemo, nadam se, već na nekom sljedećem malo boljem koncertu.
