Drugi dan T-mobile INmusic festivala na zagrebačkom Jarunu ispunio je očekivanja svih glazbenih sladokusaca, koji su u nešto većem broju od prethodnoga dana pohodili Otok hrvatske mladeži.
Unatoč pomaknutom rasporedu na dva glavna stagea, što je dovelo do
preklapanja izvođača na istima, a samim time i ‘bučnih smetnji’ s
glavnog stagea, četvrto festivalsko
izdanje ‘preživjelo’ je bez većih stresnih posljedica po posjetitelje, s
‘pristojno’ naplaćenom ulaznicom za jedan ‘sponzorski’ festival,
ispravivši boljke prijašnjih godina poput šankova, bonova za cugu i
klopu (pritom ne mislimo na cijenu ugostiteljske ponude) ili toaleta.
Art Brut
Kao što se i moglo očekivati, jedan od najboljih rock nastupa dogodio se u ranim popodnevnim satima. Naravno, riječ je o Art Brutu. Jednostavnost njihove izvedbe je zapanjujuća, vidi se da međusobno odlično surađuju, te da uživaju i zabavljaju se tijekom nastupa usprkos ranoj satnici, što se posebno moglo uočiti na frontmenu Eddieu Argosu koji je pravi showman.
Započeli su s najavnim singlom posljednjeg albuma “Alcoholics Unanimous“, da bi potom prošarali kroz stare pjesme, ali i nove, među kojima su svakako najbolje prihvaćene “Emily Kane“, “Rusted Guns Of Milan“, “What A Rush“, “Formed A Band“… Odnosno, sve pjesme. Razlog leži u tome što je Argos svaku od njih najavio na poseban način, ukratko ju objasnivši i pri tome zabavivši publiku tipičnim britanskim humorom.
Osim toga, gotovo svakoj pjesmi je prikladno promijenio dio stihova čime su pjesme dobile veću dozu zabave pa ne vjerujem da je itko požalio što je na praznični dan malo ‘uranio’ na Jarun. Ipak, najbolji moment njihovog nastupa dogodio se tijekom izvedbe skladbe “Modern Art” kada je frontmen otišao među publiku te s njom zaplesao i zapjevao. Drugi važan trenutak se zbio u “Slap Dash For No Cash” kada je zapjevao refrene Kings of Leona i The Killersa… Tako to rade veliki zabavljači.
Le Zbor
Uz satnicu pomaknutu za sat vremena, oko 18:30 na scenu ‘drugog stagea’ penje se Le Zbor – ženska mješovita LGBTiQ pjevačka družina pod ravnanjem Lidije Dokuzović, u slobodno vrijeme pjevačice Afiona. Ovo LGBTiQ znači lezbijski, gej, biseksualno, transseksulano, interseksualno i queer. Postoji već 4 godine, a cilj je promicanje lezbijsko-feminističke kulturne vidljivosti.
U stvarnosti izgleda i zvuči mnogo jednostavnije nego prethodna rečenica na papiru na papiru ili ekranu računala; riječ je o deseteročlanom zboru koji na nadahnut, dinamičan i inventivan način obrađuje čitav dijapazon pjesama, od “Suade” Plavog orkestra, preko “Internacionale“, do “Riječkih pički”. 
Izveli su još i “Crvene makove” koje je napisao M.P., ali ne Thompson nego Miškina. Haesesovac Mihovil Pavlek Miškina svoj je život skončao u Jasenovcu, a za života je postao jedan od boraca za socijalnu pravdu u međuratnom razdoblju. Potom su slijedile i “Po šumama i gorama“, “Ay Carmella“, “Moj dečko je gay” te je posebno zabavno bilo doživjeti njihovu verziju “Riječkih pički“.
Na žalost, Le Zbor su vrlo brzo editirali Editorsi, buka s njihove scene se prelijevala na ‘drugi stage’, te nije bilo moguće nastaviti a capella koncert, dok vrlo blizu tutnje bubnjevi, basovi i gitare ojačane muklim vokalom. “Internacionala” je bila zadnja pjesma u skraćenom programu Le Zbora. Ne može to tako. Generalni sponzor festivala je iz Njemačke, previše je ‘partizanskih’ pjesama bilo u programu. Bilo kako bilo, svakako se preporuča pohoditi idući koncert Le Zbora.
Editors
Nakon Art Bruta na glavni stage došli Editorsi, bend koji je štovan od mnogih domaćih sastava mlađe generacije. Nekako se činilo da su se previše trudili da se dopadnu publici jer su svirali vrlo energično, gotovo bez ikakve greške, ali im je nedostajalo kemije, odnosno veće doze hitova koji bi tu kemiju rasplamsali.
Najbolji trenuci njihova nastupa događali su se kod najpoznatijih i najživljih pjesama kada su se fanovi rasplesali, ali između toga je bilo i dosta praznog hoda, odnosno skladbi koje i ne odgovaraju velikim festivalskim pozornicama, već nešto intimnijim klupskim.
Kada se takve stvari dogode tijekom koncerta, za to je ponajviše kriv frontmen, u ovom slučaju Tom Smith. On je bio toliko zaokupljen promjenom svojih instrumenata da se iznimno rijetko sjetio komunicirati s publikom, a kada se i sjetio, bilo je to s jednostavnim ‘Thank you’.
Editorsi su moćan bend iznimnih potencijala kojem treba još album-dva da bi u cijelosti upotpunili svoju koncertnu set listu, ali i ovako danas, pružili su dovoljno. Da su bili u kasnijem terminu gdje bi igra s rasvjetom učinila svoje, možda bi dojam bio veći, budući da su mračnjaci pod velikim utjecajem Joy Divisiona, ali na žalost nisu…
Antenat
‘Razaranje’ festivala je nastavljeno dalje nastupom reggae grupe Antenat (naglasak na e) na ‘drugom stageu’. Mnogoljudni bend je veći dio koncerta igrao na svoju najjaču kartu, a to je da stvori moćan hipnotički groove i da na tim valovima jašu što dulje mogu.
Pjevač je svoje vrijeme raspoređivao između pjevanja, sviruckanja po raznim udaraljkama, a i kao animir dama za publiku. Srećom da je bilo minimalno potrebe za ovim zadnjim jer je grupa stalnim koncertiranjem stekla vrlo odano sljedbeništvo, kojem nije trebalo puno da stvore dobru atmosferu. Okupljenima su prezentirani uraci s dosadašnja dva albuma ”Subbing” i ”Karavana”.
Sredina nastupa je donijela blagi pad u energiji, ali brzo su se pribrali i odsvirali koncert u najvišoj brzini. Najveći izazov za grupu je da boji pjevačevog vokala više odgovaraju tiše i senzibilnije teme nego silovite masne hipnotičke reggae podloge, ali što se može kada su sposobni načiniti toliko opaki groove. Posebno su upale u uši zanimljive klavijaturističke dionice.
Antenat pretendira da budu zvijezde predstojećih reggae festivala na otvorenom, vjerojatno će i biti ako ovako nastave – pred njima je dugo toplo ljeto.
N.E.R.D.
Energični N.E.R.D. također spadaju u većinsku kategoriju izvođača koji su premijerno nastupili u Hrvatskoj i kako bi uklonili svaku barijeru na scenu izlaze šarenim loptama za kupanje katapultirajući ih u uzavrelu publiku koju su potom morali ‘gasiti’ vodenim puškama.
Nastup uobičajenog trajanja bio je apsolutna komunikacija s publikom, bilo verbalnom ili plesnom, čemu su doprinosila poskakivanja karizmatičnog Pharrella Williamsa po pozornici i zvučnicima tijekom izvedbi pretežito s posljednjeg albuma “Seeing Sounds“.
N.E.R.D. su prvenstveno performeri koji lakoćom animiraju publiku, ali su i doista multitalentirani glazbenici čiji izričaj ne nalazi kalupe, a kombinirani žanrovi jednostavno bježe od kategorizacije. Energičnost i svježina jedine su konstante kojima izvolijevaju salve oduševljenja, posebice spektakularnim završavanjem koncerta dovođenjem na pozornicu tridesetak atraktivnih euforičnih djevojaka koje ‘miješaju’ baš kako treba, kao i pozivanjem korpulentnije djevojke kojoj ovaj dio showa i posvećuju.
Unatoč gotovo biblijskoj pošasti u vidu rojeva muha, bend je odnio lovorike apsolutnog predvodnika posljednjeg festivalskom izdanja.
Sergent Garcia
Inovator karipskih glazbenih stilova Sergent Garcia imao je sličan zadatak kao i Rokia Traore prethodni dan, zabaviti publiku world musicom. Učinak je bio prilično jednak, iako se Garcia oslanjao na nešto plesnije karipske ritmove, za razliku od energičnijih afričkih Rokie Traore. Tijekom njegovog nastupa je bilo malih problema sa zvukom, jer se povremeno miješao s onima s metal stagea i glavnog stagea gdje su rasturali N.E.R.D.
Njegovi glavni pokretači su salsa i reggae, što je uspio odlično predstaviti zagrebačkoj publici koja ga je vrlo dobro prihvatila. Budući da je uvidio da je publika vrlo rasplesana, teško mu je bilo otići sa stagea, pa je ‘karipski Manu Chao’ bisom dodatno obradovao slušatelje. Glazbeno gledajući, bio je nijansu slabiji od Rokie, ali koga to sada briga.
Anthrax
Nakon relativnog prosječnog repertoara metal pozornice prvog festivalskoga dana drugog dana ukupni dojam popravili su stari hrvatski gosti, thrash metalci Anthrax. Novi i mlađi pjevač Dan Nelson privukao je obožavatelje, znatiželjnike i zlobnike u najveći agregat dosad i pokazao se kao više nego adekvatna zamjena Joeyu, kako zavidnim i stabilnim vokalnim mogućnostima, tako i profesionalnim, ali krajnje prirodnim držanjem na pozornici.
S pozornice je, osim starih pjesama poput “Madhouse“, “Caught In A Mosh” i “Antisocial“, predstavio obradu punk klasika Refused “New Noise“, ali i nove materijale poput “Fight ‘Em Till You Can’t” s nadolazećeg studijskog albuma “Worship Music” te pokazao dobar smisao za humor prihvaćen i u samoj publici. Dobar koncert kvarilo je loše ozvučenje, sporadična mikrofonija i loše obavljen posao ton-majstora.
Moby
Vjerujem kako je bilo vrlo nezahvalno stati na istu pozornicu koju je netom prije skupina N.E.R.D. ostavila preplavljenu energijom, no Moby je pred okupljenu publiku zakoračio vrlo hrabro i odmah dao do znanja da će i on nastaviti u tom smjeru.
Nastup je otvorio pjesmom “Extreme Ways” i vjerojatno istog trena osvojio publiku, a što je također zanimljivo već s prvim taktovima spomenutog hita ovaj koncert je krenuo u smjeru electro-dance-rock plesnog spektakla.
U nešto više od sat vremena svirke, ovaj simpatični ćelavac nas je u pratnji svog benda proveo kroz svoj bogati glazbeni opus, među kojima su se posebno istaknule dobro poznate pjesme “Raining Again“, “We Are All Made Of Stars” i “Porcelain“.
Najemotivniji dio koncerta zasigurno je bio onaj tijekom izvedbe pjesme “Why Does My Heart Feel So Bad” u kojoj je do svog potpunog izražaja došao savršen vokal prateće vokalistice. Sva energija kulminirala je u odličnoj izvedbi pjesme “Lift Me Up” da bi se prava glazbena eksplozija dogodila rave ‘stvarčinom’ kojom je priveo kraju svoj zagrebački nastup.
Vjerojatno su mnogi očekivali nastup ispunjen novijim stvarima, s naglaskom na nedavno objavljeni studijski album “Last Night“, no Moby je učinio upravo suprotno. Sa svojim dobro znanim starijim hitovima jednostavno je ‘pomeo’ Jarun i malo koga ostavio ravnodušnim.
Izvještavaju: Zoran Tučkar (Le Zbor, Antenat),
Željka Rudar (Moby), Siniša Miklaužić (Art Brut, Editors, Sergent Garcia), Igor Jurilj (N.E.R.D., Anthrax), Krešimir Blažević
