11. INmusic festival: PJ Harvey, The Kooks, Wilco, Yeasayer, Pat Thomas & The Kwashibu Area Band, Barns Courtney, Shearwater…
INmusic oduvijek karakteriziram, kako bi se to lijepo na engleskom reklo, kao ‘hit or miss’ festival. Nekada zaista pogode izbor izvođača, poput 2010. kad smo uživali u Massive Attacku, LCD Soundsystemu i The Flaming Lips ili prethodnog izdanja koje je imalo možda najbolju ukupnu atmosferu.
Spominjem dobre stvari jer je jučerašnji dan bio poprilično slab, čak i za standarde festivala od kojeg već tradicionalno ne očekujemo mnogo. Blata je (naravno) bilo, no lijepo vrijeme druge polovice dana je ipak izvuklo desetak tisuća Zagrepčana i gostiju na Jarun.
Raniji sati festivala su najavili dobar show i Britanci The Coral su pokazali da su još uvijek u formi i srećom su imali što i izvesti, povratnički album je solidan, a ukupan katalog ima dovoljno hitova da podigne atmosferu – u prvom redu “In The Morning”, “Dreaming of You” i “Goodbye”.
Bučni Slovenci Nikki Louder su protresli Hidden Stage otkud je polako počela migracija na mladog Jakea Bugga na glavnoj pozornici. Posljednji album mu nije nešto impresivan i obećanja o novom Dylanu su uglavnom nestala, a takav se i Jake činio sinoć. Iako je atraktivan kao izvođač i prema snimkama koje sam vidio može odraditi nastup vrlo dobro, ono što smo sinoć vidjeli je bilo doslovno odrađivanje.
Nije mu se dalo, publika je bila mlohava ili je čuo da na karaokama nema ništa od Blink 182, no svojih sat i pol je odsvirao, okrunio s “Lightning Bolt” i otišao. Vrijeme bi zasigurno bilo bolje iskorišteno na domaćim Chui koji su na krilima vrlo hvaljenog “Third Sun From The Stone” postali tražena koncertna roba.
Gutterdämmerung – da skratimo priču, što su oni trebali napraviti, na platnu je bio tihi rock’n’roll film, iza platna bend koji je svirao rock’n’roll klasike, a ispred platna rock’n’roll Henry Rollins koji je radio ono što najbolje zna – pričao.
Ovako na papiru zvuči ok, no u praksi je bilo tek umjereno zabavno, što se očitovalo u jezivo praznim redovima, dok su svi drugi sadržaji i manje pozornice bile pune. Srećom, jako dobri Django Django su postepeno podizali atmosferu, završivši nastup kao vjerojatno najbolji bend prvog dana. Tu titulu bi najvjerojatnije uzeli The Bambi Molestersi da ih Balkan Stage nije zakinuo za kvalitetan razglas.
Pennywise je također imao problema sa zvukom, no punk veselica je prošla i bez toga i uz naramak prerada u rasponu od Bad Religiona do “Stand By Me” Ben E. Kinga. Sudeći po broju posjetitelja, radilo se možda o najpopularnijem nastupu jučerašnjeg dana.
Iako je prošao mlako i mnoštvo dodatnih sadržaja su često bili zanimljiviji, prvi dan srećom slijedi bolji line-up i bolje vrijeme.
