Nastup nedavno konstituiranog kvinteta Mildreds u srijedu, 14. ožujka, u klubu Sax! bio je ujedno i prvi njihov zagrebački koncert nakon promocije i izlaska albuma “Brisači prašine“, što ga je nedavno objavio agilni Aquarius Records.
Podsjetimo, okosnicu Mildredsa čini dvostruko prepečena ritam-sekcija Žiga Golob – Kruno Levačić; ispred njih stoji nova dama u hrvatskoj vokalnoj zbilji, Astrid Kuljanić, kojoj pak s krilâ podršku daje osovina Kranj-Maribor: nagrađivani gitarist Uroš Rakovec i međunarodno priznati udaraljkaš i producent Blaž Celarec.
Tandem Golob / Levačić uglavnom se automatski povezuje s umirovljenom Folkestrom, što s obzirom na osebujnost i kreativnost sastava nije nikakvo čudo (ipak, nepravedno je – zasad – nezapažen njihov rad u vrlo zanimljivom triju slovenskog multi-puhača Vaska Atanasovskog, koji je otvorio prošlogodišnji No Jazz Festival). Obzirom na to da je upravo Sax! predstavljao svojevrsni Folkestrin dnevni boravak, ovakva poveznica se još i više nametala, čineći logičnim pitanje koliko se publike u gotovo popunjenom klubu pojavilo očekujući svojevrsnu reinkarnaciju nekadašnjeg sastava.
Bez obzira na odgovor, valja reći da koncert u srijedu još više učvršćuje dojam što ga je ova postava ostvarila na prethodnoj, predbožićnoj svirci – Mildreds idu prilično samosvojstvenim putem. Da se razumijemo, Golob i Levačić bi još uvijek mogli na svakom stageu upriličiti Folkestrin show, jer oni i jesu 90 % Folkestre. Pa ipak, koncepcija Mildredsa je nešto potpuno drukčije.
Obrađujući u nepretencioznom, blagom jazz štihu (n)evergreene naše estrade iz vremena kada se moglo biti čak i estradni umjetnik (dok danas takva sintagma može zvučati samo kao jezivi oksimoron), Mildredsi na bini ne idu na to da budu što uvrnutiji i kreativno-kaotičniji. Cilj kvinteta je, umjesto toga, stvoriti novi doživljaj na temelju starog, produhovljenog pristupa popularnoj glazbi, uvjetovanog nekadašnjim vrijednostima i duhom vremena.
No, nostalgija iz koje pritom crpe inspiraciju nije melankolična ili ogorčena, dapače: glavna značajka i najveća vrlina Mildredsa uživo jest neupitna vedrina, koja i tako oproštajan sentiš poput “Još samo večeras” Drage Diklića lišava (autorski zacijelo predumišljane!) tugaljivosti. Iako je u pitanju većinom nježni i lagani repertoar, vedrina lijepih, sentiš-emocija jedva da je gdje posustajala kroz oba seta: prvi se sastojao od domaćeg repertoara s “Brisača prašine”, a drugi od drukčijeg iščitavanja stranih favorita, poput “Starry, Starry Night“, “Every Little Thing He Does Is Magic” (promjena spola logična je, obzirom na iznimnu ženstvenost gđice. Kuljanić), odnosno “50 Ways To Leave Your Lover” Paul Simona.
Nije tu riječ samo o gotovoj djetinjoj zaigranosti i sitnom plesanju Žige Goloba samog sa sobom dok na cello-bas gitari svira famozne “Golubove” Ive Robića u reggae ruhu, odnosno u komentarima Krune Levačića dok najavljuje … jednu od rijetkih pjesama koje se bave športom… Pri čemu je posvećena ponajviše hrvačima… A zove se “Zagrljeni“.
Ovakvi trenuci kulminacija su vica i eventualne folkestričnosti: no posebnost Mildredsa je u tome što altmodisch aranžmane originala krajnje jednostavno i pritajeno virtuozno – u čitavom moru dobrog raspoloženja! – presvlače u aktualnije ruho, s jazz-improvizacijama oko sola ili umjesto ponavljanja refrena. Česte međuigre Rakovčeve solo-gitare i Levačića znale su biti prilično efektne, iako se na tu recepturu do kraja koncerta išlo mrvu prečesto.
Druga interakcija, Celarec – Levačić, bila je nešto samozatajnija; no kako je Celarec veoma muzikalan, all-round udaraljkaš uistinu vrhunske tehnike, koji se odlično nadovezao na iznimnu Levačićevu izdržljivost, dosjetljivost i nijansiranost, njihovi su kratki dijalozi bili možda i najimpresivniji trenuci koncerta. Tako se Levačić, kao član obiju ovih osovina – a i dominantniji u ‘bratskom’ tandemu s Golobom koji je u srijedu držao pristup ‘manje je više’ – svojom energijom i kreativnošću (glazbenom i verbalnom, pri čemu obje već lagano podrazumijevamo, premda ne bismo trebali) nametnuo kao centralna figura koncerta, čak i više od Astrid Kuljanić, formalnog front(wo)mana grupe. Reklo bi se da je i ona to osjećala, obzirom na to da je između strofa i refrena često zauzimala niski start na bini, kao da se želi ukloniti i istaći Levačića i Goloba iza sebe.
Ovaj manevar pokazao se autogolom za njenu scensku uvjerljivost, kojeg bi bilo dobro izbjegavati. Lagani repertoar joj, naime, ionako dovoljno sužava prostor za isticanje i privlačenje pažnje publike na sebe. Scenska statičnost što je lagane stvari do neke mjere zahtijevaju, kemijska je jednadžba koju će trebati riješiti kako se ne bi nepravedno događalo da njezin jasni, sigurno impostirani i precizan vokal s nešto timbra Nore Jones prođe manje zamijećeno od, recimo, Celarecova kombiniranja kongi i bongosa u “Volim te, budalo mala“.
Koliko je inicijativa i veća dinamičnost vokalno uvjerljive pjevačice potrebna, vidjelo se upravo u navedenoj obradi Paula Simona, kada je svega par koraka njezina coolersko-zavodničkog plesa prema nevino nasmiješenom Rakovecu diglo tlak u klubu toliko, da se publika u kutu istog časa digla na tanac.
Živ dokaz kako malo jači scenski angažman Kuljanićeve ne bi trebao biti eksces, već pravilo. Samo to još nedostaje Mildredsima da uživo profunkcioniraju u potpunosti. Kada se to dogodi, bit će im uistinu teško odoljeti i nitko neće dvojiti ‘Kud plovi ovaj brod?‘
