10. Vip Zagreb Jazz Festival: Medeski Scofield Martin & Wood, Chui
Nisam upoznat s jazzom koliko bih htio biti niti znam sve finese među podžanrovima i izvođačima no već par mjeseci slušam neku kombinaciju Medeskog Martina Wooda i Scofielda tako da sam sinoć ipak otišao na svoj prvi jazz koncert – sudeći po iskustvu vjerojatno je prvi od mnogih.
Vip Zagreb Jazz Festival, nekadašnji NoJazz festiva lskupa s novijim programima poput Zavoda za eksperimentalni zvuk pobrinuli su se da žanr, bilo tradicionalnog ili alternativnog smjera, još uvijek nastavlja svoju tradiciju u Zagrebu. Jedan od rezultata toga je i predgrupa Chui, domaći trojac koji unatoč eksperimentiranju ipak više njeguje klasični zvuk, prvenstveno zahvaljujući saksofonu.
Klavijaturist Medeski, bubnjar Martin i basist Wood čine okosnicu vrlo talentiranog benda, trio koji s obzirom na razne kolaboratore ponekad postaje kolektiv, a ovoga puta su nam se predstavili s gitaristom Johnom Scofieldom s kojim su izdali ovogodišnji “Juice” koji je pružio većinu odsviranog materijala. Kažem ‘većinu’ jer MMSW improvizaciju dovode do toga da je ponekad teško prepoznati izvorišnu skladbu.
Iako tek nazivno jazz, njihova glazba je fuzija svakog instrumentalnog žanra ispod sunca. U tipičnom trenutku s dvosatnog nastupa zaigrani Medeski na orguljama udara R&B ritam, Wood ga prati s afričkim ritmovima, a Scofield kanalizira klasični rock, prepuštajući Martinu improvizirani solo. Jerry Garcia, Fela Kuti i Buddy Rich, svi u isto vrijeme, savršeno sinkronizirani.
Nisam niti približno mogao procijeniti količinu posjetitelja koju će nastup privući tako da sam u ZKM-u stajao na stepenicama, okružen dupkom punom dvoranom ljudi koji su sjedili, stajali, ležali i plesali gdje god su mogli.
Za razliku od ustaljenog stereoptipa jazza kao uštogljene glazbe za dosadne ljude i glazbene pozadina pornića iz ’70-ih, MMW i Scofield su pokazali zabavnu stranu, četiri individualna kaosa koji se na neku foru usklade i od četiri tipa postaju bend, od nereda red.
Njihova privlačnost temelji se na raznolikosti koja nije forsirana ili isključiva nego ukomponirana u sveukupnu ideju nastupa. Latino ritmovi vodili su miran suživotu s rockerskim riffom i energičnim bas dionicama na koje smo uvijek mogli računati da unesu živost u predugi uvod ili improvizaciju – Chris Wood na basu i Billy Martin iza bubnjeva su nasuprot ostatku kvarteta ipak prolili više znoja.
Pop/rock senzibilitet kulminirao je u deliričnoj obradi “Light My Fire” i nakon nje “The Times They Are a-Changin'” na bisu. Dok je prvi klasik bio brz i s dozom vjernosti originalu zbog električnih orgulja, Dylanova kultna stvar smirila je puls i bendu stvorila primjeren odlazak s pozornice uz frenetičan pljesak koji su nedvojbeno zaslužili.
