Mario Rašić & Balkan Zoo Ensemble
Idiličan koncert Marija Rašića s pomalo kućnom atmosferom ispunio je Vinyl rafiniranom i kvalitetnom jazz glazbom.
Okružen Viktorom Lipićem-Lipom na klavijaturama, Miroslavom Lehpamerom na bubnju, Žarkom Hajdarhodžićem na flauti i ponajboljom domaćom vokalisticom Valerijom Nikolovskom, Rašić je publici servirao sat i pol vremena svirke čiji je naglasak ponajviše bio na zadnjem albumu “Balkan Zoo“. 
Koncert je otvoren skladbom “Monotony” čiji je spori tempo bio dobra uvertira u ono što je slijedilo. U jazz okvirima njegovih skladbi savršeno su dozirani elementi sevdaha koji daju jednu prepoznatljivost Rašiću. Takav stil njeguje na oba svoja solo albuma – “Milje” i konceptualnom albumu “Balkan Zoo” – a to se moglo i osjetiti prilikom izvođenja “Da li bih”, “Maybe Next Time” i “Kradem ti se u večeri” kojoj je dodana jedna sasvim nova dimenzija.
Zanimljiva je bila povezanost benda i magična energija koja se stvorila među njima, a jedan poseban obol dala je i Valerija Nikolovska na skladbama “Balkan Zoo” i “Roots and Weeds”. Pridružila im se i na skladbi “Catch the Money” na defu, koja je, kao i svaka skladba, dobila novi oblik tijekom improvizacije.
Upravo tijekom tih improvizacija osjetila se sva kvaliteta Rašićevog Zoo Ensemblea. Uigrano, bez imalo zadrške, svaki član je ispucao svoj glazbeni arsenal koji je prije svega odisao jednim minimalističkim pristupom. Ne treba smetnuti s uma niti vokalne interpretacije Valerije čija se specifična boja glasa zajedno sa njenim stavom lijepo poklapaju s Rašićevim skladbama, a valja i preporučiti njen album “Well Paid Girl” koji je nastao zajedno s Lipićem i Jazz orkestrom HRT-a.
Drznuo se Rašić i odsvirati s bendom, kako je naglasio, nešto što još nisu izvodili uživo, a radilo se o skladbi “Night Shift“. Njegova povezanost s instrumentom mogla se vidjeti na njegovom licu na kojem nije skrivao emocije prilikom svirke. Svaka nota pogađala je tamo gdje treba i otkrivala je koliko bend daje sebe u svaku skladbu.
Iako je tek malen broj publike prisustvovao koncertu, otvoreno se može reći da je Rašić zaslužio puno više. Izbjegavanjem striktno basističkog albuma i predstavljanjem jazza u jednom novom ruhu ponudio je ljubiteljima ovakve glazbe prekrasne aranžmane na kojima ne bi pozavidjele ponajbolje svjetske jazz face.
Zaključno, skromnim ambicijama i s odličnim glazbenicima iza sebe Rašić definitivno spada u sam vrh domaćeg jazza, svoju glazbu ispunjava emocijom, a glazbi koju radi ne fali niti trunka kvalitete.
