Rundek Cargo Trio
Sinoć, u mraku zadarske crkve svetog Dominika, Darko Rundek je s Cargo Triom održao svoju predstavu zvuka, svjetla i sjene.
Publika, napola posjednuta a napola stajaća, pratila je dvosatnu promociju novog albuma “Mostovi“. Ali o klasičnoj promociji albuma teško da se ovdje moglo govoriti. 
Počevši od uvodne izvedbe stare pjesme “Grane smo na vjetru” pa do završnog hita izvedenog na bisu, pjesme “Apokalipso”, na set-listi se našlo svega: Haustora, ranog solističkog Rundeka, onog Rundeka iz faze Cargo Orkestra pa do ovog novijeg svedenog na glazbeni trio. Među sve te njegove pjesme ušuljala se i jedna od Ekatarine Velike. Pjesme s albuma “Mostovi” služile su kao fina poveznica svih faza iz bogate karijere ovog zanimljivog glazbenika. 
Rundeka sam gledao u svakakvim prostorima, od disco-klubova do ozbiljnih, komornih teatara, ali u crkvi, bogami, još nisam! Stoga, bila je ovo neizbježna prigoda da provjerimo kako njegove note i stihovi prijanjaju uz stari, izlokani kamen i visoki crkveni strop. Kad se trio malo poslije 21 sat pojavio na pozornici – praćen valcerom Nina Rote iz “Kuma” – dočekani su uz gromoglasan aplauz. Uz pomoć Isabel s violinom, u ‘novoj svilenoj haljini’, i Dušana Vranića za klavijaturama, ukulelama, harmonikom, činelom… krenuli su polako, lagano se uštimavajući, hvatajući zalet.
Redale su se “Džaba”, “Indija”, “Don Juan”, “Ruke”… Tek nakon tih nekoliko uvodnih pjesama počeli su zvučati opasno dobro. Slična stvar se na svjetskoj razini može čuti kod, primjerice, Dylana; on lagano počinje na gitari a ostatak sastava se naknadno hvata. Naravno, ovo nema veze s neuvježbanošću već je dio Rundekova neizostavnog koncertnog šarma. Tako da kad su počele “Uzalud pitaš” (s djelomično promjenjenim tekstom), “Mostovi” i “Sanjala si da si sretna” publika je već bila maksimalno uključena u doživljaj. Vranić je suvereno vladao sa svojim “toys for making noise”; Isabel je ponekad zvučala nježno a ponekad agresivno i brzo poput Krika Hammetta na violini; Rundek je boemski opušteno kormilario tim cargo brodom.
Najveće iznenađenje koncerta bila je izvedba pjesme “Hiawatha” koja dugo nije uživo bila izvođena, a nakon nje je slijedila vrhunska izvedba “Ne zaboravi me“. “Bi mogo da mogu” je rasplesala crkvu do kraja, a formalni dio koncerta je zaključen s “Ay Carmela”.
Za bis Rundek se prisjetio nekih koji su nas napustili (Arsen, Divljan, Bowie, Prince…) te im posvetio pjesmu “Kao da je bilo nekad“. Pjesma je zvučala kao molitva za sve njih, a boljeg mjesta od crkve za njenu izvedbu nismo trebali tražiti. Posljednja izvedena je bila “Apokalipso”. Duboko su se naklonili i nestali iza crnog zastora.
Zvuk je bio dobar a rasvjeta solidna i rembrandtovski prigušena. Rundek je u crkvi Sv. Dominika održao zanimljiv dvosatni nastup. Šal od svile opet je vijorio i ona samoća po kutevima ponovno se zbrajala. Ako već po ničem drugom, koncert će ostati upamćen barem kao nastup na kojem je u crkvi, u glazbeno tvrdom Zadru, publika skandirala kad bi tranvestit u svilenoj haljini na violini opalio solažu.
