Mac DeMarco
Mac DeMarco je onaj tip iz kvart kojem se život vrti oko svirke, zafrkancije i lakih droga. Veseli i rado viđeni slacker od kojeg se nije očekivalo puno, dok čudak nije izbacio “Salad Days” i “2” i pokazao da se ispod lebowštine nalazi talent za stvaranje predivne glazbe.
Sinoć se spojilo mnoštvo raznih faktora i dvorište zagrebačke Močvare je za mene bio rani vrhunac ovog ljeta. Mac nije iz Kalifornije i albumi mu nisu izbačeni u ljeto, ali ne mogu se oteti dojmu da je više produkt opuštene lijene atmosfere pješćane plaže Santa Monice prije nego asfalta Vancouvera ili New Yorka gdje trenutno živi.
Za uvod smo poslušali Alexa Camerona, eklektičnog Australca koji je, s obzirom na glazbu i smisao za humor, ispao logična predgrupa i savršeno zagrijavanje za show koji su nam DeMarco i njegov bend priredili. Bio je zabavan i šašav, no čak i bizarna izvedba Billy Idolove “Hot in the City” nas nije mogla pripremiti na mahnitost koja je usljedila.
Na prijelazu iz dana u noć, Mac i društvo su počeli s “The Way You’d Love Her” i “Salad Days” i osim oscilacija s ljubavnih u malo brže “Shake your rump” pjesme, kako je to on lijepo objasnio, koncert je bio savršeno normalan ljetni gig, sunce, (domaća craft) piva i gitare.
Ubrzo su nas držali na dlanu i ljuljali u opuštajućim zvucima lo-fi zajebancije, naštimane na frekvenciju nekih modernih The Beach Boysa kod kojih nema uzrujavanja i razbijanja glave i gdje samo postoji lijeno filozofiranje o životu i pokoji ljubavni problem.
Njihali smo se u njihovom ritmu i još prije prvih bacanja u publiku, instrumentalnih improvizacija, ljubljenja, grljenja, pljuvanja, grickanja i štoseva o izmetu, bend je personificirao ljetnu opuštenost, optimizam i neizbježnu nostalgiju. Bili su ono o čemu su Hüsker Dü pjevali u “Celebrated Summer”, Wilco u “Heavy Metal Drummer” i The Hold Steady u “Constructive Summer”. Nas 1500 stajalo je u dvorištu Močvare, ali istovremeno smo ležali po jadranskim plažama sa slušalicama u ušima, bacali oko na cure/dečke u plićaku i mirisali slani zrak.
Nakon dugo trebalo da nas Macovo ludilo protrese i vrati u sparni Zagreb gdje smo nakon zaljubljenog mrdanja bokovima, ispada ljubavi među članovima benda i “Ooh when life moves this slowly / Ooh just try and let it go” dobili bacanje tour menadžera, basista i našeg Line u publiku, frenetičnu obradu Steeley Danovog klasika “Reelin’ in the Years” i šala o analnim igricama.
Zadnjih pola sata je pokazalo da ti simpatični luzeri stvarno jesu jedva odrasla djeca koja se na pozornici osjećaju dovoljno ugodno da nam pruže desetminutnu verziju “Enter Sandmana” (da, tog Sandmana) koja je varirala od stonerske psihodelije do hardcore punka, izmjenjivanje bubnjara i Maca na instrumentima koje ne znaju svirati i kaos u kojem se bilo teško sjetiti kako spokojno i uigrano je sve počelo.
Mac DeMarco je čovjek koji će napisati “Let My Baby Stay”, a kasnije hvatati vlastitu pljuvačku i ta šašavost ga prodaje i izaziva komentare o najboljem koncertu godine zasad, u rangu jednako zabavnog i opuštenog Beach Slanga nekoliko metara dalje, početkom godine.
Još uvijek je najkul čovjek indie glazbe i do neke mjere normalniji od Ariela Pinka da ga okrunimo kraljem lo-fi čudaka, koji nam je sinoć dao prvi dan ljeta.
