Jazz ciklus Lisinski & HDS ovog nam je utorka prezentirao poznatog talijanskog jazz-trubača i skladatelja Enrica Ravu i njegov kvintet. Bilo me strah da će to biti još jedna od zvijezda koja sada u poodmaklim godinama samo odrađuje koncerte i živi na staroj slavi…
Enrico Rava i njegov kvintet su dokazali upravo suprotno. Ali, krenimo redom. Volim kada mogu započeti članak rečenicom u kojoj opisujem kako je Mala dvorana Vatroslava Lisinskog opet bila prepuna, kako je bilo ljudi i na nogama i na stepenicama. Lijepo je vidjeti da u ovom gradu ima interesa za jazz i kako se jazz u zadnjih 5-6 godina jako popularizirao. Dovoljno da se Jazz ciklus prebaci u Veliku dvoranu? Ne još, ali u budućnosti…
Enrico Rava je vjerojatno najpoznatiji talijanski jazzer koji je u svojoj 40-godišnjoj karijeri svirao, komponirao i producirao više stotina albuma na prostoru Italije i Amerike, surađujući sa sjajnim glazbenicima poput Rashieda Alija, Cecila Taylora, Lee Konitza, Miroslava Vitousa, Pata Methenya, Archie Sheppa i sl. 
Često se do sada događalo da, kada bi bila najavljena ovako velika imena, publika nahrupi u ogromnom broju pogledati zvijezde i ostane kratkih rukava. Sjetimo se npr. Jacka DeJohnettea ili Archie Sheppa. To su bili lijepi koncerti, ali ni približno na nivou one snage sviranja i ideja koju su ovi velikani imali u ranijim fazama svojih karijera i sigurno ni približno na nivou kojem se publika nadala.
Drago mi je da Enrico Rava nije jedan od takvih. Osim što je još aktivan i u komponiranju i u snimanju albuma i u koncertiranju, Enrico kao da se potrudio da ne zapadne u spomenutu vrstu kolotečine. U svom kvintetu okružio se mladim muzičarima iz Italije, vjerojatno kako bi s jedne strane kao mentor pružio njima priliku da s njim surađuju i napreduju (sjetimo se npr. Roya Haynesa ili pokojnog Zawinula koji su radili slične stvari), a s druge strane vjerojatno i iz razloga kako bi on svakodnevno imao nove izazove u nadmetanju i surađivanju s energičnim i ambicioznim glazbenicima i njihovim svježim idejama.
Već na prvoj stvari vidjelo se da će se raditi o večeri za pamćenje. Moderni aranžman pun prevrata, a opet, zasnovan na potpunom grooveu koji su svi članovi benda ukrasili svojim solo-dionicama jednostavno je oduševio publiku. Ne znam bih li više pohvalio samog Ravu ili možda njegovog pijanista Giovannia Guidia ili bubnjara Fabricia Sferru. Ali, ipak, po meni je vrhunac večeri bila izvedba mladog Gianluce Petrelle na trombonu.
Petrella je tijekom cijelog koncerta zvučao fantastično, imao solo-dionice u rasponu od eksplozivno energičnih do nježnih i emocionalnih, fantastično dozirao količinu svoje svirke tako da je uvijek prisutan, a nikad nametljiv… jednostavno fantastičan. Ali, koliko god je on oduševio sve prisutne u dvorani, toliko je i njega samog oduševila i publika i koncert i glazba koju su svirali.
Moram priznati da odavno nisam vidio glazbenika koji je toliko unesen u svoju glazbu, da ga ima svugdje na pozornici, da leti okolo, da s apsolutnim žarom proizvodi svaki ton na instrumentu, istovremeno se igrajući s ritmičnim melodijama i eksperimentirajući s najčudnijim zvukovima koje instrument može proizvesti.
A u glazbi kvinteta bilo je svega. Od laganih dionica zasnovanih na motivima preuzetim iz klasične glazbe, do vrlo slobodnih dionica gdje bi se sam Rava i Petrella gotovo nadmetali u solo-izvedbama. Fenomenalno prolazeći iz pjesme u pjesmu, iz tempa u tempo, iz jednog osjećaja pjesme u sljedeći proveli su nas kroz svoju viziju kako glazba treba zvučati.
Još bih rado izdvojio i epizodu u kojoj su jedan duet odsvirali sami Rava i Petrela. U maniri brass-benda s ulica New Orleansa, ali s dva instrumenta. Dok se Petrella na trombonu poigravao bass-dionicom i držao walking bass isprepleten s vižljastim solo-dionicama i energičnim ispadima buke, dotle je stari majstor Rava zasjao u svom punom sjaju i pokazao raskoš svojih ideja. Nisam mislio da je moguće samo s dva instrumenta dobiti toliki osjećaj punoće zvuka, ali… jednostavno fantastično.
Naravno da zagrebačka publika nije pustila ove genijalce da odu bez bisa. Dapače, i dugo nakon bisa još je odjekivao gromoglasan aplauz u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ali, nažalost, i ova predstava se morala završiti. Moram reći da mi je neopisivo drago da sam joj prisustvovao.
Dakle, ne samo da Enrico Rava nije ostarjeli jazzer koji je upao u kolotečinu, već upravo suprotno. I zato jedva čekam imati priliku da ga ponovno vidim. Jer, ako ovako razmišlja i svira u svojoj 72. godini, onda sa 75 ili 80 može biti samo još bolji.
