Kultni slovenski bend – Laibach sinoć su nastupili u intimnijem izdanju, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Povod ovako “uglađenog” koncerta bio je izvedba “Alamuta”, Laibachovog originalnog simfonijskog djela čije se dosadašnje izvedbe mogu izbrojati na prste jedne ruke. Inače, “Alamut” je priča temeljena na povijesnim događajima iz Perzije u 11. stoljeću, koje je u svojoj knjizi opisao slovenski književnik Vladimir Bartol.
Središnji lik u “Alamutu” je heretik Hasan ibn Saba (Hassan-i Sabbāh), vjerski i politički vođa Ismaelita i osnivač misteriozne islamske sekte Asasina (Hash’shasina), a sam koncert bio je podijeljen na više “poglavlja”, odnosno na više različitih izvedbi.
Laibach smo mogli gledati puno puta, ja sama sam više puta, i na samostalnim koncertima, i na festivalima, ali ovo je bilo… nešto potpuno drugačije. Najbliži opis tome što sam doživjela sinoć, bio bi ‘fever dream’, san u kojem izlaziš iz tijela i ne znaš gdje si, ni što je oko tebe, a mnoštvo zvukova i glasova ti vrišti u glavi. “Alamut” je lucidan san.
Uz Laibach, na pozornici su bila dva zbora i Simfonijski orkestar RTV Slovenije koji su zapravo sami započeli večer, dok se bend nije pojavio. U cijelih sat i pol koliko je trajao nastup, glava Laibacha i samog projekta – Milan Fras, pojavio se samo dvaput i oba puta je recitirao tekst koji je nazvao “Meditacije”, što je zvučalo doslovno tako. Čak se u tom duhu i cijelom dvoranom krenuo širiti miris mirisnih štapića.
Svako od poglavlja imalo je neki naziv, i taj se naziv iza orkestra vrtio na hrvatskom, engleskom i perzijskom. Priča se protezala od ulaska trubača sa stražnje strane dvorane, progresivnog uključivanja ostatka orkestra, ženskih glasova, pozadinskih zvukova i naposlijetku članova benda. Cijela priča bila je popraćena vizualnim interpretacijama onoga o čemu govori, koje su se protezale ne samo preko platna, već i preko dijelova dvorane.
Intenzitet glazbe i vizuala je svakom sekundom sve više eskalirao, a u jednom trenu je postao toliko jak da sam imala osjećaj kao da sam u nekom bunilu i da haluciniram, dok nisam shvatila da ti svi zvukovi zapravo dolaze sa svake strane dvorane i odbijaju se posvuda kako bi stvorili tu neku jeku. Da ste se baš jako dobro pokušali fokusirati i razdvojiti tu “buku”, mogli biste čak i čuti nešto što me podsjetilo na zvuk potpetica koji se odbija o parket.
Što je vrijeme više odmicalo, jasnija je bila poruka koju je Laibach htio prenijeti, u moru tonova, tu je još uvijek bila njihova ključna poruka – narod radi ono što mu kažeš da radi, orkestar radi ono što mu dirigent kaže da radi. Taj koncept je djelovao kao neka luda predstava. Jako teatralno osmišljeno.
Dvoranom su se pred kraj prelamali ženski krikovi i nepovezane rečenice kojima su se nadglasavale, a u pozadini su se čuli muški uzdasi. Vrhunac samog nastupa bio je zapravo trenutak u kojem su se na pozornici pojavila dva reflektora koja su šarala dvoranom, dok se nisu zaustavila na harmonikaškom sastavu koji je uz klasični Laibachovski izričaj simulirao stanje rata.
Cijeli koncert završio je natpisom “Do viđenja u paklu”. I kada bolje razmislim, upravo tako je i zvučalo – kao da sanjam u paklu.
