Udruga mladih Devedesete dostigla je vrhunac jednogodišnjeg djelovanja dovevši u svoj Dom kulture nadaleko i naširoko poznatu slovensku grupu Laibach.
Udruga djeluje u malenoj općini Kamanje koja se nalazi na samoj vodenoj granici rijeke Kupe koja razdvaja Republiku Hrvatsku i Sloveniju.
Povod za ovakav, slobodno možemo reći, spektakl manjih razmjera je uspješno provođenje ‘Kulturne revolucije‘ koje je započela 13.3. godinu prije gostovanjem grupe Final Lap. Od tada su nanizali koncerte najpoznatijih hrvatskih grupa, a što podrazumijeva: Vatru, Elemental, Ramirez, Let3, Psihomodo pop, Hladno pivo, Zabranjeno pušenje…
Organizatori su sazvali i press-konferenciju na kojoj su sudjelovali predstavnici hrvatskih i slovenskih medija, a uz gostovanje Laibacha tema je obuhvaćala i najavu rock-festivala kao sljedećeg projekta Udruge. Glavnu riječ na konferenciji imali su Mladen Jakšić kao organizator te Krunoslav Mlačak u ulozi suorganizatora. Za pitanja vezana uz Laibach gostovao je Ivan (Jani) Novak.
Od organizatora Colapis Rock Festa saznali smo kako se ‘Kulturna revolucija’ kako je sami vole nazvati, isto kao i rock-fest, razvila iz čiste dosade i pomanjkanja sadržaja koji bi mogli zaokupiti mlade iz te mikroregije. Dosta nezahvalno je bilo uspoređivati takav početak s početkom Exit festivala, s obzirom da je poznato kako je sam nastao iz inata i želje de se izađe (‘Exit’) iza zavjese koju je Srbiji tada nadmetala vladavina Slobodana Miloševića. Stavivši to postrance iz entuzijazma se dalo iščitati pokušaj stvaranja ‘jednog od najatraktivniji mladih festivala’ koji bi sjedinjavali glazbu, demo-projekte, ambijent te ine djelatnosti. Obuhvaćao bi regiju koja se prostire kroz 3 države. Baš zbog toga će biti ugošćena neka od najvećih imena slovenske, bosanske i hrvatske rock-scene. Za sve to izravno su angažirali renomiranog slovenskog novinara Rudija Vlašića te Ivana Dečaka, frontmena grupe Vatra, u ulozi direktora festivala.
Sa druge pak strane, od gospodina Novaka kao predstavnika Laibacha saznali smo kako bend još nikada nije bio u ovim krajevima, ali kako im se sve čini privlačno i simpatično. Kako u potpunosti podržavaju projekt ‘Kulturne revolucije’ te kako je revolucija pozitivna stvar i kako je treba uzgajati, potkrijepivši to s nekoliko anegdota iz svoje tridesetogodišnje karijere.
Nadodao je zatim kako je i sam Woodstock bio jedan očiti primjer kulturne revolucije koji se dogodio iz čiste improvizacije. “Smatram kako je to (Woodstock, op.a.) jedna od najvažnijih kulturnih revolucija uz, recimo, rušenje Berlinskog zida koji se također može uzeti kao barijera koja je sprječavala kulturnu ekspanziju u Njemačkoj. Nadam se kako i mi možemo porušiti takve zidove koji se nalaze između Slovenije i Hrvatske” nastavio je Jani uz smijeh.
Saznali smo kako ove godine Laibach slavi 30 godina svoga djelovanja te da spremaju predstavljanje retrospektive kroz dokumentarni film. Pitanje na koje sam oduvijek želio znati odgovor je žanrovsko svrstavanje Ljubljančana, s obzirom da ih mnogi ljudi svrstavaju u razne stilove. Pretpostavio sam da će to pitanje doći kao ziheraško, ali i odgovor je bio ziheraški.
“Laibach je započeo kao vizualna skupina koja se napajala poezijom, slikarstvom i filmom, a sve u sferi glazbenog i vizualnog izričaja”. Novak je istakao kako se ne svrstavaju u okvire niti jednog žanra te da presjek njihovih obožavatelja obuhvaća od metalaca pa do gothic-rockera. Dotaknuo se i poznatog zagrebačkog gostovanja u osamdesetima kojime su pripomogli revoluciji u Hrvatskoj koja se tada razvijala kroz glazbu.
Kako to da ste odlučili doći svirati u Kamanje?
Navika Laibacha je doći gdje nas pozovu, naravno ako nema nekih zapreka. Izbjegavali smo recimo Beograd, ali tada smo izabrali Sarajevo. To je bilo ’95. godine, a svi znate kakvo je stanje tada bilo. Onda su nas također pitali zašto smo došli tamo svirati, a mi smo im odgovorili kako bismo kasnije mogli svirati u Beogradu! U principu ne pravimo razliku između mjesta gdje radimo koncerte.
Smatrate li svoju glazbu umjetnošću?
Svoju glazbu smo izgradili na osnovu šoka kod promatrača, ali ne smatramo sad to nekom umjetnošću. U žanrovskom pogledu uopće nismo opredijeljeni, a fanove nam tvore simpatizeri različitih glazbenih žanrova. Smatram da smo zaista konzervativna grupa.
Kada se bivša država počela raspadati, određeni ljudi pokušali su nas odgurati na dispoziciju – đubrište vremena. Ali kroz razne konceptualne cikluse i projekte našli smo načina kako opstati. Evo sada, 30 godina kasnije, smatram da nismo za otpad, prije možda za neke nagrade. Recimo prošlogodišnji Bachov konceptualni koncert proglašen je za 1 od 10 kulturnih događaja, pobijedio je tada onaj živući tenora Plácida Dominga.
U muzičkom časopisu MOJO, albumu “Volk” posvećene su 2 stranice gdje je dobio gomilu odličnih recenzija. Opet sa druge strane nismo planetarno popularni poput Lady GaGe, ali možda jednog dana (kroz smijeh).
U jeku gostovanja Rammsteina u Zagrebu, jesu li oni kopija Laibacha?
Ne, ne bih rekao. Kontaktirali su nas kako bismo im bili specijalni gosti na koncertu u Zagrebu. Neki elementi Rammsteina mogli bi se možda protumačiti kao interpretacija Laibacha iz ’80-ih godina. Suradnju smo odbili, kao što smo odbili i U2 kada su nam ponudili suradnju na turneji kojom su promovirali album “Achtung Baby”.
Znate li da su Morbid Angels vaši veliki fanovi, čak su izdali i vaš remix?
Da čuli smo, čak su u nekoliko navrata stupili u kontakt s nama. Recimo uskoro u Zagrebu nastupa Hugh Cornwell, pjevač The Stranglersa. Oni su naši veliki fanovi, čak nose i naše majice.
Gdje Laibach crpi inspiraciju?
Kao što sam već prije spomenuo, otvoreni smo za sve, ideje tražimo tamo gdje drugi ne. Velikim djelom to je vezano za poeziju, slike, klasiku poput recimo Bachovih fuga ili filma.
Po završetku press-konferencije ostalo nam je dovoljno vremena kako bismo se dobro pripremili za događaj večeri, a on je podrazumijevao koncert Laibacha koji je bio najavljen za 23:00. Prije svega, za sve koji nisu imali prilike prisustvovati, osvrnuo bih se na sam prostor Doma kulture.
Već na prvi pogled uočljivo je kako zadovoljava sve norme za održavanje jednog ozbiljnog koncerta koji potrebuje gomilu tehničkih stvari kako bi mu se mogao prišiti epitet kvalitetnog. Svjetlo, akustika, pa čak i klima za vrijeme koncerta služili su zadivljujuće dobro. Ne mogu ne primijetiti kako je ovaj prostor zapravo relativno friško renoviran te kako je sve podređeno točno određenoj namjeni, a ta je održavanje koncerata.
Svirka je počela na vrijeme, kako je to i najavljeno, te kako to priliči jednom ozbiljnom bendu za kakvog se Laibach smatra. Ovaj događaj zaista je kruna jedne hvalevrijedne godine prepune glazbenog i marketinškog rada. Isto tako ovo gostovanje može se smatrati jednim početnim korakom usmjerenom na gostovanja bendova izvana. Izravan je to dokaz kako se uz trud mogu pokoriti zemljopisne i političke granice.
Prilikom pojavljivanja benda na pozornici osjetila se euforija publike, ali takvo stanje je dosta kratko trajalo. Uz nekoliko iznimaka većina publike samo je mirno stoički promatrala performanse sa bine. Bend je bez pretjeranih emocija odradio svirku koja je trajala tek nešto više od sat i pol. Milan Fras, pjevač grupe, uz veliki žar odradio je sve svoje pjevačke dionice uz lice kruto poput kamena.
S obzirom da kod Laibacha velik dio njihovog izraza čine i videosekvence, ne mogu ne spomenuti kako su dva videozida fenomenalno nadopunjavala sve taktove pjesama, pružajući pritom publici užitak najrazličitijih motiva i tema. S obzirom da bend trenutno nije u nekoj promocijskoj fazi niti jednog od svojih uradaka, set-lista je bila sačinjena od retrospektive njihove dugogodišnje karijere.
Na koncertu je bilo predviđeno nekih 500 ljudi, ali mogu kazati kako me iznenadila prozračnost i lakoća prolaska među publikom. Sve to dovodi do zaključka kako smještajni kapacitet nije do kraja bio ispunjen. Smatrao sam da će bend Laibachova kalibra prostor dovesti u stanje pčelinje košnice, ali usuđujem se reći kako je ovo gostovanje pobudilo veće zanimanje kod medija nego kod samih fanova. Činjenica kojom mogu potkrijepiti ovu tvrdnju je zaista mnogo akreditiranih ‘pera i objektiva’ te začuđujuća statičnost publike u određenim periodima koncerta.
S obzirom na 30 godina dugu karijeru bilo je i za očekivati kako će na koncertu prevladavati starija i ozbiljnija publika. A sam presjek repertoara, kojim su obuhvatili albume iz ranih faza, “Ropot” (“Mi kujemo bodočnost“) ili “Nova akropola” (“Krvava Gruda – Plodna Zemlja“) preko posljednjeg “Volk” (“Anglia“, “Francia“, “Turkey“) te albuma “Wat” (“Du bist unser“) ili “Anthems” (“Das Spiel ist aus“), smatram da su obožavatelji iz svih njihovih faza trebali biti zadovoljeni. Prvi set od 15 pjesama završili su nakon točno sat i pol.
Uvidjevši kako odlaze s pozornice publika se trgnula i pozivima, zvižducima i pljeskom nagovorila bend na bis. Odsvirali su samo jednu pjesmu “God is God” s albuma “Jesus Christ Superstar” nakon čega je na videozidu krenula odjavna špica koja je obuhvaćala imena svih koji su uključeni u bend. Tako da su se uz imena članova benda pojavila i imena tehničara, scenarista, stilista, kostimografa, pa do nabrajanja imena svih zasebnih albuma iz njihove prebogate povijesti.
Čitava organizacija zaista je bila na zavidnoj razini od same popodnevne press-konferencije pa sve do pa do najsitnijih detalja vezanih za svjetlo, ton i videozidove.
