Lagwagon šuška u Šiški

Prvog travnja u Kinu Šiška nitko nije ostao nasamaren. U sklopu prvog djela europske turneje Lagwagon je svratio u Ljubljanu i
zajedno s pratećim bendovima oduševio brojne posjetitelje.

Nastupu Lagwagona svjedočio sam prvi put 2010. u Ajdovščini i moglo bi se reći kako sam upoznat s njihovim muzičkim opusom. Što se tiče The Flatlinersa, tu sam novak – čuo sam samo zadnji, vrlo dobar album “Dead Language” koji mi se našao na listi deset najboljih albuma iz 2013. godine. Western Addiction pak nisam nikad čuo niti vidio, samo znam da su žestoki.

Nedavno opet okupljeni Western Addiction, bend sastavljen od punk veterana, promovira svoj aktualni EP disk “I’m Not the Man That I Thought I’d Be”. Oni koji traže žešći zvuk i vokal došli su na svoje tijekom njihovog nastupa. Zagrijali su prostor i privukli nešto hardkoraša i znatiželjnika, a nakon dvadesetak minuta pristojno su se zahvalili i ustupili pozornicu idućoj predgrupi. ‘Koloseum’ se tada počeo puniti.

Mlađahni Kanađani The Flatliners oduševili su od prvog odsviranog tona. Kratki set sastojao se od devet pjesama, a većina njih nalazi se na spomenutom aktualnom albumu poput “Resuscitation of the Year”, “Caskets Full” i “Sew My Mouth Shut”. Od tih novijih pjesama najnabrijaniju atmosferu stvorila je baladična “Tail Feathers“. Kraj te stvari posebnog je naboja i u takvim trenucima činilo se kako će instrumenti Chrisa i ekipe eksplodirati.

Posebna pohvala ide baš tom Chrisu Creswellu, pjevaču znojnog čela s vatrom u glasnicama i rukama. Njegov karakterističan vokal prenosio je emocije i onima koji nisu znali ili razumjeli riječi, a muzički je bend svirao veoma brz i tehnički punk koji je zbog svoje melodioznosti ipak nešto pristupačniji širim masama od ranijeg Western Addictiona. Šou su The Flatlinersi priveli brzom kraju poznatom stvari “Eulogy” koja je dovela do oduševljenja i simultanog pjevanja, a bome i nešto poganja. Da nisam znao povjerovao bih kako je ovo bio headliner večeri. No nije i svi su to znali.

Rulja je sada nahrupila, ali ni u kojem trenutku nije bilo osjećaja zgužvanosti. Skroz fer, korektno i organizirano za jedan punk koncert, a nije bilo gotovo ni trunke duhanskog ili nekog drugog dima.

Čim je Joey, pjevač i frontmen, stupio na binu zabava je mogla početi. Set-lista je bila je sjećanju identična cijelu turneju što znači da je sve započelo s “After You My Friend”. Punk osobine koncert je poprimio negdje oko treće-četvrte pjesme s nešto starijim hitovima “Island of Shame” i “Violins” koja je i najukipljenije natjerala na barem tapkanje stopalom. Joey je tom prilikom umalo završio u prisilnom stage-diveu.

Cijeli bend je bio vidno i slušno inspiriran, no za trunku bih izdvojio Capea i Chrisa Flippina koji zbog velikog nesrazmjera u visini uvijek izazovu pokoji smijeh kad se nađu jedan do drugog. Jednostavno su rokali. Cijelo vrijeme aktivna bila je i publika koja je pjevala, plesala i skakala uz omiljene hitove među kojima se zaista za svakog našlo ponešto – “Sick”, “Give It Back”, “Never Stops”…

Ovi kalifornijski punk veterani izbacili su prošle godine fantastični “Hang” i s njega su odsvirali sedam pjesama među kojima i epsku “Obsolete Absolute“. Iako smo dobili kakav-takav efekt pisaće mašine pomoću bubnjeva, žao mi je što su na albumu tako efektne Flippinove recitacije izostale. Doduše, čuli smo ih, ali na playbacku.

Negdje oko polovice puta nastup je dobio emotivnu notu s “Heartbreaking Music“, pjesmom koja se našla na albumu posvećenom Derricku Plourdeu, bivšem članu i prijatelju benda koji je počinio samoubojstvo. U predgovoru ju je Joey posvetio još jednom prerano preminulom muzičaru i prijatelju Tonyu Slyu i predložio da se svi skupa prisjetimo naših prijatelja i članova obitelji koji više nisu ovdje.

Nakon priznanja ovisnosti o nikotinu (“Drag”) uzastopno su odsvirani hitovi s albuma “Double Plaidinum” – “Alien 8” i “Making Friends”. Nedugo zatim stigli smo do njihove svakako najpoznatije pjesme “May 16” kojom je finiširan prvi dio koncerta. Uslijedila je kratka pauza, a onda je Joey izašao sam s gitarom.

“International You Day” cover je koji je u originalu izveden od strane No Use For A Name, benda čiji je pokojni Tony Sly bio vokal i tekstopisac. Sentimentalna akustična izvedba te pjesme tijekom koje mu se pridružio i Chris iz The Flatlinersa pravovremeno je bila plasirana i odlično prihvaćena od strane publike koja je pomogla u pjevanju. U ostatku bisa čuli smo dva komba – jedan s novog albuma (“Burden of Proof” + “Reign”), a drugi s ploče “Hoss” (“Sleep” + “Razor Burn”). Neću razglabati o samom zvuku, razglasu i tehnikalijama, sve je bilo na mjestu i zvučalo taman kako treba sa svim manama i prednostima koje nose live nastupi.

Red šale, red smijeha i čavrljanja, odlična interakcija publike i benda i živa atmosfera samo su neke od osobitosti cjelokupne večeri. Bilo je tu i koje su jednostavno vezane za taj moment i to mjesto te ih je stoga teško transformirati u slova. Svaka čast bendovima i organizatorima na teško nadmašivom ambijentu i pozitivnoj energiji. Tko je bio pričat će.

Ponovilo nam se!