Ciklus “25 godina Kulušića” u zagrebačkoj Tvornici donijela je jedno vrlo zanimljivo gostovanje. Ovog kišnog četvrtka u Zagreb su svratili ponovno okupljeni, za sada tek da bi održali nekoliko koncerata na ‘bivšim prostorima’, Lačni Franz. Prilika je to bila starim rockerima iz ‘onog doba’ da ponovno dožive trenutak svoje mladosti, a ‘današnjoj mladeži’ da okusi kako su se njihovi starci zabavljali kad su bili mladi.
Uvodni bend poslužio je ljudima uglavnom za druženje na šanku, te obilato punjenje Tvornice dimom cigareta. Posjetitelji nisu bili pretjerano zainteresirani za događanja na stageu, ipak se ovdje došlo samo i jedino radi okupljanja Lačnog Franza. No, do početka njihova nastupa u Tvornici se jedva disalo, ne od vrućine i napaljene atmosfere, već od nevjerojatne količine duhanskog dima koji je neumoljivo grizao za oči.
Izlazak ‘ponovno okupljenih’ na stage Tvornice, publika miješana od mladeži pa do sredovječnih ljudi u sretnom braku koji su došli vidjeti bend svoje mladosti i ponovno osjetiti dio te mladosti, dočekan je bučno. Bend je odmah počeo svirati, bez puno Zoranove priče. Barem u početku.
Začuo se sirov i praskav rock zvuk, očito zvuk tog benda s njihovih samih početaka, ali i zvuk koji ovim sredovječnim ljudima, koliko se meni čini, danas baš više i ne pristaje kao nekad. Ili je to samo utjecaj Zoranovih solo nastupa koji su puno nježniji i nekako mu danas više pristaju… U otvaranju koncerta i publika je reagirala prilično suzdržano, nakon pjesama pljesak je bio tih i gubio se u gomili, iako se lagano pojačavao kako je odmicala pjesma za pjesmom. Sredovječna publika se nekako polagano ufuravala, otprilike kao diesel mašina.
Od pjesama s početka nastupa, tu su bile “Bog nima telefona“, “Vaterpolisti” koje su bile tek površno prihvaćene, a malo više povratne energije oslobodilo se na “Prosim, pazi, da mi ne pohodiš podočnjakov“ i “Naj ti poljub nariše ustnice“. U tim trenucima dio publike se već ugodno ljuljao na dobre stare poznate pjesme, ali dok je bend prašio rock, većina publike je uglavnom sve to skupa promatrala kao da su na festivalu šansona, uz nešto izuzetaka u prvim redovima koji su se barem trudili biti živahni. Pomalo sam se bizarno osjećao, jednostavno taj zvuk i ta publika u ovom trenutku u vremenu ne odgovaraju sasvim jedno drugom.
Zoranov vokal bio je očekivano na visini zadatka, držao je cijeli bend iznad prosječnosti, dok su Milanova gitarska sola, uz puno previše reverba na gitari, tek u nekim trenucima uspjela privući moju pažnju. Tu negdje, u međuvremenu smo svi otpjevali ili barem na lošem slovenskom odmumljali “Ne mi dihat za ovratnik“, Zoran je svojim kratkim pričama opisivao radnju pjesama ili okolinu u kojoj su nastajale i već je došlo vrijeme da se Lačni Franz pokupi sa stagea, nakon otprilike sat vremena.
Tu je tek publika reagirala i začula se buka koja je pozivala bend na povratak, na što su naravno izašli ponovno i nekoliko pjesama odsvirali uz harmoniku, za što je Zoran ispričao kako je u jednom razdoblju u biti bila i obilježje benda po kojem su ih svi znali. Još tako nekoliko pjesama na kojima je Zoran pokušavao animirati publiku, ali ‘ruke gore’ je doživjelo tek možda oko polovice fanova i to nakratko.
Godine definitivno čine svoje, a Lačni Franz očito nema nakon svih tih godina onu pravu vibru na stageu koja će dignuti kompletnu publiku da diše s bendom kao jedan. “Čakaj me” za kraj, i nakon toga još “Zarjavele trobente“za ekipu na stageu i pred stageom – malo Zoranova a capella pjevanja s publikom, zatim je okupio i bend skroz naprijed za završetak, naklon i laganu šetnju sa stagea. Nakon nekoliko trenutaka prolomio se gromoglasan pljesak, zvižduci i buke više nego na cijelom koncertu, ali Lačni Franz se nisu vratili….
Lijepo je bilo vidjeti jedan takav bend uživo, no nije to bio po ničemu posebno dobar koncert ili koncert koji će se pamtiti (osim starim fanovima koji su jako emotivno vezani uz bend, pa im je sama činjenica da su ih ponovno doživjeli uživo puno značila). Uz melodiju zadnje pjesme mogli smo lagano napustiti Tvornicu i otići u kišnu zagrebačku noć.
foto: Goran Čučković
