Drugog dana petog Zagreb Jazz Festivala priča se seli u Studentski centar. Nakon što je prve večeri nastupila zvijezda festivala, Sonny Rollins i njegov sekstet, očekivalo se da će otada sve ići nizbrdo, jer tko su Branford Marsalis i Terrence Blanchard da bi se s njim uspoređivali.
Međutim, kad je prve večeri Sonny Rollins Sextet pružio dosta blijedu izvedbu (točnije, Sonny je bio sjajan za jednog gospodina od preko osamdeset godina, ali bend je bio potpuno odsutan), naglo je pao entuzijazam i ako od tog koncerta sve ide nizbrdo pa koliko nisko može doći?
Ali, ne! Dvorana Studentskog centra, ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta, dočekala je Branford Marsalis Quartet. U kino SC ne stane niti tisuću ljudi pa ni organizator ni sponzori nisu imali potrebu za nekim velikim uvodnim govorancijama, kao večer prije, i hvala im na tome.
Uz Branforda Marsalisa na saksofonima na pozornicu su izišli i Eric Revies na kontrabasu, Justin Faulkner na bubnjevima i Joey Calderozzo na klaviru. I sva sreća da jesu.
Već u prvoj skladbi, koju otvara Marsalis solom na saksofonu, lagano je pao entuzijazam. Naime, Marsalisov solo bio je dosta blijed i neinventivan, usudio bih se reći ‘odrađen’. Pada mi na um još nekoliko pridjeva: neodlučan, bezidejan…
Ne bih htio sada biti nepristojan i vrijeđati jednog glazbenika kalibra Marsalisa, ali organizatori različitih jazz programa su nas u zadnjih 5-6 godina razmazili različitim saksofonskim virtuozima (Wayne Shorter, Sonny Rollins, Ornette Coleman, Josuha Redman, James Carter, Lee Konitz, Peter Brötzmann…), i prema njima Branfordov solo se može predstaviti kao nabadanje studenta prve godine koji u jazz klubu od 30 ljudi pokušava osvojiti simpatije djevojke u trećem redu.
Ali bend ‘kopa’! Bend dosta zanimljivim dionicama i efektnim prijelazima prati ovaj solo i na mahove, skriveno iz pozadine, pokazuje svoju kvalitetu. A onda je Marsalisov solo završio, i on se povukao u mrak. Užasno me živcira kada se glazbenik na kojem nije red za svirati povuče u mrak. On bi morao biti dio cjeline koja se zove bend i držati se s njima neovisno o tome je li na redu njegova dionica ili ne. No, slučajno je kod ovog koncerta to spasilo stvar…
Trio u sastavu klavir, bubanj, kontrabas nastavio je prvu skladbu. Prvo tiho, a onda sve glasnije, izmjenjujući kratke faze solo dionica, jednostavno izazivajući jedan drugoga i polako nabrijavajući atmosferu. I dizali su atmosferu. Neko vrijeme. Više i više.
Pa malo isprekidanih, zanimljivih i inventivnih taktova na klaviru, kojima brzo odgovara bravura na kontrabasu, dok na bubnju zaposleni Faulkner ide iz prijelaza u prijelaz konstantno zadržavajući groove. I dizali su atmosferu. Još. I još. I još neko vrijeme.
A onda, kada se nije više moglo, kada je u fortissimu buktala eksplozija energije i izvedbe na pozornici, i kada su svi očekivali kulminaciju, oni su od negdje uspjeli izvući i šestu brzinu, podigli još jedan nivo i ovo je jednostavno izazvalo burnu reakciju oduševljenja u publici koja je stala glasno odobravati pljeskanjem, zvižducima, ovacijama… Jednostavno briljantan trenutak.
Skladba je završila povratkom Marsalisa na pozornicu i još jednom bijedom solo dionicom.
I takav je bio i čitav koncert. Ako je suditi prema onome što je pokazao te večeri, Marsalis je jedan prosječan saksofonist koji je uspio iza sebe okupiti fantastičan bend koji ga izvlači. Iako je na baladama dao malo više, ni to nije prošlo nekakav prag osrednjosti i nezainteresiranosti.
No izvlači ga bend. Bend čiji članovi fantastično komuniciraju međusobno, vladaju (dakako) svojim instrumentima i znaju kada treba pojačati i preuzeti inicijativu, a kada prepustiti riječ kolegama. Dok smo večer ranije imali priliku slušati Sonnya Rollinsa koji je zvučao korektno, ali kao da slušamo CD, dakle bez neke posebne zainteresiranosti benda za izvedbu uživo, večeras je bila potpuno suprotna priča. No, nažalost, samo od trija, Marsalis se ‘utopio’…
Moram pohvaliti Joeya Calderozza na genijalnoj klavirskoj solo dionici, u kojoj je isprekidanim frazama jednostavno oduševio sve prisutne i pobrao gromoglasan aplauz i brojne uzvike oduševljenja.
A kada je na red došao Justin Faulkner, ostao sam bez riječi. Mislim da svi jazz bubnjari mogu odsvirati sve što zamisle. Svi oni imaju savršenu tehniku, izrađene rudimente, brzinu udarca, dinamiku udarca… Ali upravo ono što mogu zamisliti dijeli one vrhunske od onih jako dobrih. A Justin Faulkner ove je večeri pokazao da spada među vrhunske.
Cijelu večer svirao je inventivne i pune dionice, s neočekivanim obratima i isprekidanim ritmovima, čitavo vrijeme zadržavajući puls koji vuče bend naprijed i tjera ih da odgovaraju maksimumom svojih vještina. A kada je došao red na njegovu solo dionicu, zasjao je u punom svjetlu i pokazao svima što sve može zamisliti. A može zamisliti i izraziti nevjerojatne ideje koje su publiku uspjele baciti u delirij.
Na posljednje dvije pjesme i sam Marsalis je odsvirao nešto bolje, ali još uvijek nedovoljno da bih to okarakterizirao kao dobro, i još uvijek nedovoljno da se približi nivou na kojem je bio njegov bend.
Sve u svemu, jako dobar koncert. Bend je uspio zasjeniti svog voditelja, baciti ga u pozadinu i preuzeti glavnu riječ i to je spasilo večer. A sam je festival, umjesto da krene nizbrdo, kako je bilo očekivano nakon što je najavljeno da ga otvara Sonny Rollins, krenuo naprijed. I, iako ne mogu reći da je koncert bio vrhunski, zbog blijede izvedbe samog Marsalisa, jako mi je drago da sam imao priliku doživjeti fantastičan trio koji ga je pratio.
Ne bih htio biti bezobrazan i uvrijediti jednog ovakvog glazbenika, na kraju krajeva, moguće da je samo imao loš dan, ali prema pokazanom ove večeri, ono što Marsalis unosi u ovaj bend je samo zvučno prezime mnogo poznatijeg brata.
foto: Tomislav Capan
