Kraljevski nastupi prvog dana drugog SuperUho festivala

Glazbeni festival je poput šoping centra za muzikoljupce! Na malom prostoru, u kratkom roku, moguće je vidjeti gomilu izvođača.

Naravno, nisu nam svi po volji, baš kao što i u trgovačkim centrima ponekad kupimo i neke stvari koje nam baš i ne trebaju, ali su se našle blizu. Pa opet, dogodi se da baš taj nepredviđeni izvođač/artikl bude ono fino iznenađenje zbog kakvih takva mjesta i vrijedi posjećivati.

Sinoć je održana prva večer drugog izdanja festivala SuperUho. Nastupilo je mnogo izvođača, i čim je jedan nastup na jednoj pozornici završio – na drugoj pozornici počeo bi prašiti neki drugi sastav. Nastupi su se lijepo prelijevali iz jednog u drugi i nije bilo onih dosadnih rupa između u kojima se obično gleda tehničare kako postavljaju instrumente. Zbog više sile morali smo se koncentrirati na dva najzvučnija imena večeri. Ovako je to izgledalo.

Ta posebna pojava na glazbenoj sceni naziva King Khan se sa svojim pratećim bendom The Shrines na pozornici pojavio u 21 sat. Kroz narednih sedamdeset i pet minuta pokazao nam je što umije i zna. Ovakva vremenska ograničenost festivalskih nastupa, vjerujem, češće izvođačima čini dobro nego loše, te oni postanu koncentrirani na bitno i u tom minimalnom roku iznesu ideju o kojoj pričaju u svojoj glazbi.

Takva vremenska ekonomičnost izraza pogodovala je i Khanu: nakon gromkog instrumentalnog intra osmeročlanih The Shrinesa (tri puhača, perkusionist, bubanj, gitara, bas, klavijature) i glasne kolosalne najave kojom je predstavljen sam Khana, na pozornici se pojavila zvijezda večeri. S krunom od nekakvog perja, odjeven u šljokičastu majicu zlatne boje, počeo je prašiti svoj psihodelični soul/rythm & blues/funk.

Prva pjesma je bila “Bite My Tongue”, a slijedile su izvedbe “Land Of The Freak” posvećena ‘svim frikovima’. Nastavljeno je s “Burning Inside”, a neki članovi benda su upadali u publiku verući se po amfiteatarskom posjednutom gledalištu. Do tog trenutka publika je već bila kupljena. “I Wanna Be a Girl” posvećena je svim tranvestitima, a Khan je pohvalio ljepotu šibenske tvrđave gdje se održava festival: “Imate lijepo vrijeme i slanu kožu – hej ljudi, ne može bolje od toga“.

Jedan novinar ga je nazvao “Bludnim sinom Jamesa Browna, Little Richarda, Screamin’ Jay Hawkinsa, Funkadelic i The Sun Ra Orkestra“, dodao bih još tragove mistike Dr. Johna. Pred članovima svojeg benda Khan nastupa kao religijska figura, a debeljuškasti stas i rockerski netipična indijska fizionomija ga ne sprječavaju da iskreno praši svoj set i vrišti “I’m a son of a bad motherfucker” (uvod u pjesmu “Stone Soup”).

Nakon bisa vratio se na pozornicu preodjeven u plašt i mudante, naginjući glavu i zavijajući daleko u noć. Odsvirane su još “Fool Like Me”, fini soul koji je pozivao na ples, i zaključna “Shivers Down My Spine”. Onda je kralj napustio zgradu.

Uskoro su se na pozornicu uzverali mnogobrojni članovi u Hrvatskoj uvijek dobro prihvaćenog sastava Flogging Molly. Na Tvrđavu sv. Mihovila su došli, kako su rekli, zbog ljepote same lokacije i na pozornici su se zadržali devedeset minuta. A jedan ska-punk-rock bend može mnogo toga kazati za sat i pol vremena. Sve odsvirane pjesme su nalikovale jedna na drugu. Ipak, većina publika vrlo je dobro znala razliku između “Selfish Man” i “Revolution” te “Whistles the Wind” i “Drunken Lullabies”.

Viskijem i pivom pošpricani irski punk-rock je u dobro poznatom ritmu pulsirao od početka do kraja nastupa. A jedino razočaranje bile su fiksno postavljene sjedalice u gledalištu, koje nisu dopuštale veći manevar publike i koje su stajaće mjesto između benda i publike suzile na neka tri metra širine i dvadesetak metara dužine. Ali u tom malenom i uskom prostoru za cijelo vrijeme nastupa trajala je nemila šutka, i publika je u brzim valovima letjela lijevo-desno, piva je frcala visoko u zrak, a irska zastava se razvijala kad god se stigla.

Bend je potezao iz staklenih pivskih flaša, a frontmen Dave King potezao je iz limenke domaćeg mu Guinessa.

Slijedile su “Saints and Sinners”, “Life In a Tenement Square”, “Kings of the Kilburn High” i “Requiem For a Dying Song”. Kao i na nastup svakog pravog ‘headlinera’, publika se i kod Flogging Molly okupila u najvećem broju. Pjevale su se “In This Present State Of Grace”, “Tobacco Island”, “Float” i ostale. Odsvirana je i nova pjesma “The Guns Of Jericho”, a nastup je priveden kraju s “What’s Left Of The Flag”, “Seven Deadly Sins” i “If I Ever”.

U publiku su bacili trzalice i set-liste i povukli se s pozornice. Nakon ovog punk-rock napada na ušni živac, tiha šibenska noć je blagotvorno djelovala. Prva večer novog SuperUho festivala protekla je ugodno, uz opušteno druženje zaljubljenika u slične stvari i neke opasne tonove koji dolaze iz razglasa. Vjetrovita Tvrđava se pokazala kao mnogo bolji ambijent od prašnjave stare tvornice gdje je festival prošle godine bio održan.

Dva kralja, King Khan i Dave King, odradili su svoje nastupe kraljevski. Što više poželjeti?