Chinawoman
U komparaciji s velikim svjetskim centrima, povijesno gledano, Zagreb možda i nije najluđi grad po količini i ekskluzivnosti imena koja u njemu održavaju koncerte.
Iako ne bi bilo fer tvrditi da smo zadnja rupa na sviralu, potrebno je istaknuti da domaći organizatori koncerata uglavnom igraju na sigurno i stoga konstantno kaskaju po pitanju aktualnosti. Velika imena, i ne same ona najveća, upravo zbog toga, zagrebačka publika ima uglavnom priliku gledati tek kada ostare, imaju po tko zna koju povratničku turneju i kao jedini as u svojem rukavu – savršeno znaju svoj ‘posao’.
Suprotno tome, kao pravo osvježenje u Zagreb nam je doletjela Chinawoman. Preko noći, posredstvom Facebooka, od totalne anonimnosti uzdignuta do statusa najpoželjnije indie-pop ikone mjeseca. Pravim imenom Michelle Gurevich, Chinawoman je autorski snažna, nepretenciozna, hrabra u svojoj iskrenosti i naposljetku, nezavisna od velikih izdavača. 
Dapače, Michelle sama štampa svoje CD-e, producirala je i odsvirala sve instrumente i zvukove na dosadašnja dva albuma, “Partygirl” i “Show Me The Face”, bez znatne pomoći sa strane.
Mimo svih očekivanja, zagrebački koncert te genijalne kanadske pjevačice ruskog porijekla, rasprodao se u roku keks. Kako se ne susrećemo baš svakodnevno s izvođačima kojima prvobitno predviđen prostor, u ovom slučaju omanje kino Studio, ne odgovara broju zainteresiranih posjetitelja, prebacivanje koncerta do jučer nepoznate pjevačice u revitalizirani klub Željezničar nadišlo je dosad svaku poznatu zakonitost koncertnog promoviranja. 
I tako je njezino gostovanje u ovim našim kaljužastim prilikama uspijelo nadići fenomen same glazbe, njezinih intimnih pjesama i njihove izvedbe, svodeći svaku raspravu nakon koncerta na tehničko-organizacijski aspekt.
Ono što je u klubu Željezničar bilo najprimjetnije, jest scenska nezrelost, ali u pozitivnom smislu, prožeta laganom introvertiranošću i nespretnošću interakcije s publikom – tipična za neiskusnu pjevačicu poput Michelle. Njezin dvočlani bend sastojao se od gitarista i bubnjara.
Takozvana bariton gitara uspješno je nadoknađivala izostavljenu bas gitaru, dok je bubanj nenametljivo oblikovao dinamiku pulsa njihovog kratkog koncertnog repertoara. Trio pratećih vokala sačinjavale su domaće cure, između njih i Ida Lollobrigida. Taj fakt, kako i invazija ‘hipstera’ (800 prodanih ulaznica!), i praznjikavi zvuk benda kojemu je dosada najveći domet bio prostorni kalibar KSET-a, pretpostavljam, vrlo su uzrujali neke ‘dušebrižnike’ i ‘intendante’ zagrebačkog alter-indie miljea.
Nepoznata izvođačica, nepoznati organizator, a koncert rasprodan i nakon prebacivanja u duplo veći prostor. Sve je to rezultiralo polemikama na Facebooku, a bome i tijekom ispijanja kavica sljedeća dva dana. Negativno intonirane zamjerke na račun ‘prevelikog’ broja ljudi ‘kojima tu nije mjesto’, neuvježban bend, slab razglas i opet – puno previše ljudi.
U ovom zadnjem i ima neke logike, s obzirom da Chinawoman jednostavno ne izvodi glazbu koja može nadglasati krcati Željezničar, dok kritike na račun neuvježbanog benda i slabog razglasa jednostavno ne stoje. Bend je možda skrpan nabrzaka, jer kao što sam već spomenuo, Michelle na pločama sve izvodi sama i nema svog menadžera za turneje niti PR-a, a razglas nije bio slab, već je njezina glazba jednostavno lo-fi.
E sad, je li se tu dogodio propust mladog organizatora, invazija ‘hipstera’, nedovoljno upoznavanje publike s njezinom pjesmaricom, ili nešto četvrto što je podijelilo doživljaj publike i dovelo do neprepoznavanja da se u Zagrebu mimo uvriježenih kanala kao što su Žedno uho, Močvara ili Medika dogodilo nešto unikatno i vrijedno pamćenja, neka ostane na brigu svakom pojedinačno.
Ja bih samo zaključio – ‘dobar glas se brzo pročuje’. Jer nema ljepšeg od ljubavi na prvi pogled pa makar i preko Facebooka.
