Jednim promuklim ‘Hello’ Howe Gelb započeo je sinoć oko 22:15 svoj prvi nastup u Zagrebu (i Hrvatskoj općenito) u dvadeset godina dugoj karijeri. Rasprodana dvorana Teatra &TD svjedočila je tome da je Gelb, možda, trebao u Hrvatsku navratiti puno ranije, ali kao što bi Ameri rekli – ‘better late than never!’
Gitara i klavir kao jedini rekviziti na sceni pomogli su Gelbu da održi jedan od, vjerojatno, najčudnijih i najzabavnijih koncerata na ovogodišnjem NoJazz Festivalu, do čijeg kraja je ostalo još dosta koncerata, pa tko zna što nas još sve čeka.
Čitav je koncert odisao nekom waitsovskom atmosferom, a tome su dosta pridonijeli Gelbov šešir koji je neodoljivo podsjećao na zaštitni znak Toma Waitsa i pomalo raštiman klavir, te već spomenuti promukli vokal. 
Aranžmani sinoć odsviranih pjesama također nisu zvučali onako kako smo ih navikli čuti na Gelbovim albumima, a najviše je iznenadila “Paradise” s posljednjeg solo albuma “‘Sno Angel Like You“, jer je bez gospel zbora u pozadini zvučala ipak malo osiromašeno. Ali se zato ostatak večeri nikako ne bi mogao nazvati siromašnim, jer je Gelb zaista pravi zabavljač i one man band, u punom značenju tih riječi. (Kasnije nam je priznao da podjednako voli nastupati i sa svojim bendom Giant Sand, ali da su mu solo nastupi, ipak, potrebniji).
Neprestano izmjenjivanje gitare i klavira, interakcija s publikom i uštimavanje instrumenata za vrijeme cijelog koncerta razlozi su zašto je sve zvučalo više kao jedna dugačka tonska proba, ali to u Gelbovom slučaju nije nešto negativno, jer je koncert ovako bio puno zabavniji i prilično nepredvidljiv (čemu je doprinijelo i nepostojanje set liste koju je smišljao na licu mjesta).
Na dobacivanje iz publike da svira hitove, Gelb je odgovorio da on nema hitova, ali da zato ima puno trikova od kojih nam je neke i izveo na usnoj harmonici. Jedna od najljepših te večeri definitivno je bila “Where The Wind Turns The Skin To Leather” s albuma “Arizona Amp And Alternator”. U nastavku je odsvirao neke pjesme koje još nije ni napisao, zatim one koje ne želimo čuti (pitao nas je, naime, “What songs don’t you want to hear?”), pa onda ulomak iz Sinatrine “Fly Me To The Moon“, te pjesmu “Desperate Kingdom Of Love” od P.J. Harvey, za koje je kasnije rekao da je jedna od 10 najboljih pjesama na svijetu ikad napisanih.
Usput nam se stigao požaliti i na to kako se u Zagrebu nije stigao ošišati, pa je zamolio da ga netko iz publike, vješt sa škarama, ošiša nakon koncerta. Obećao je platiti pivom i vinom.
Nakon sat vremena njegovog ‘performance acta’, kako ga je sam nazvao, morao se vraćati na čak 2 bisa, jer je zagrebačkoj publici ovakav način zabave itekako odgovarao.
Na prvom bisu je uspio u jednu spojiti pjesme “Ring Of Fire” i “Hey Jude“, dok je na drugom bisu odsvirao pola pjesme Marka Lanegana i zatim, nažalost, odustao, jer se nije mogao sjetiti druge polovice. Na dobacivanje iz publike da ‘svira country’ Gelb je odgovorio da su ionako sve country i nastavio u tom smjeru.
S pozornice Teatra &TD otišao je oko 23.45 ispraćen glasnim pljeskom, a kojih pola sata kasnije uspjeli smo doći do njega i popričati s njim. Na naše veliko zadovoljstvo bio je vidno rapoložen za priču te nam je povjerio da mu novinari ponekad dođu kao terapeuti kojima se ima potrebu otvoriti.
Prvo što smo saznali bilo je da je prošli tjedan navršio 50 godina (čestitke Howe!) te da je još davno odlučio da će nakon 50. više producirati a manje svirati. Nije da se zasitio svirki, nego naime sve teže i teže podnosi česta putovanja, a pogotovo rutinu letenja avionom. Posebno ne voli low cost kompanije poput Rynaira u kojima se svi guraju za mjesto, a dodatna prtljaga, koje u njegovom slučaju uvijek ima puno, se posebno naplaćuje. Radije si, kaže, priušti British Airways, a i Malev može proći.
Jedan od razloga zašto u Zagrebu nismo imali prilike vidjeti i kompletnu postavu Giant Sanda jest taj što turneja s bendom puno više košta no ostavio je otvorenom opciju da Giant Sand vidimo kada budu promovirali svoj novi album kojeg je ovom prilikom ekskluzivno najavio. U svakom slučaju, dobili smo obećanje da će lobirati kod kolega da i Zagreb bude na popisu turneje.
Pitanja o njegovom novom albumu smo izostavili budući da nam je priznao da su mu takva pitanja najdosadnija, ali smo zato saznali da sluša pretežno stare autore, osobito cijeni Marka Lanegana, ali devetnaestogodišnja kćer ga redovito upoznaje s novom muzikom poput Bright Eyesa. Saznali smo i da je upravo on izdao prvi album M Warda, a omiljeni mlađi izvođači su mu Grandaddy, s kojima surađuje još od 1993.
Obradovao se kada smo mu rekli da će za nekoliko dana na NoJazz Festivalu gostovati i Robert Fisher s kojim u zadnje vrijeme stalno dogovara neki susret, ali se uvijek mimoiđu, a najavio je i svoj ponovni dolazak u Hrvatsku u kojoj je jučer bio po prvi puta. U Zagrebu ga se najviše dojmila Trešnjevačka tržnica te neke vrste povrća koje nikada u životu nije vidio.
Nismo mogli a da ga ne upitamo o njegovom odnosu s Calexicom odn. s ‘odmetnutim dvojcem’ Burns i Convertino. I tu je naša novinarska uloga u potpunosti dobila onu terapeutsku crtu s početka razgovora.
Duboko uzdahvnuši, Howe nam je rekao kako je s Convertinom surađivao dugi niz godina, a s Burnsom nešto manje budući da je on mlađi kojih desetak godina, ali da ih je obojicu smatrao svojim prijateljima te da se razočarao što nisu bili uz njega u jednom prilično gadnom razdoblju njegovog života kada mu je prijatelj umirao od raka i kada je bio potpuno slomljen i nije mogao ništa raditi.
U tom trenutku oni su se glazbeno odvojili i krenuli s Calexicom, a najgore mu je bilo što su mnogi tada pomislili da Giant Sand više ne postoji. Danas je, kaže, s Convertinom u korektnim odnosima preko svoje i njegove djece koja su oduvijek bila blisko povezana, dok je na Joeya naletio nedavno u avionu što je bilo prvi put da se vide u četiri godine, iako žive tri bloka jedan od drugoga.
Na kraju smo se složili da je to kao prekid s bivšom djevojkom koju si nekad jako volio, no nije više isto kada je sretneš nakon dvadeset godina pa je možda najbolje pustiti stare uspomene i ne dirati u njih.
Kasnije nam je još povjerio da je zagrebačka publika bila odlična, izrazivši žaljenje što su poneki ostali ispred vrata. Takvo je mišljenje, izgleda, bilo obostrano, a sada nam preostaje nadati se da će ispuniti obećanje i uskoro dovesti u Zagreb kompletan Giant Sand. Bilo bi već krajnje vrijeme.
tekst: Tamara Banjeglav i Lana Bunjevac
foto: t.c.
