Šteta, ali doista šteta bi bilo da se nakon otkazivanja splitskog koncerta, predviđenog za početak lipnja, nije ‘umiješao’ Osijek i pružio gostoprimstvo istinskim velikanima hard rocka. Zahvaljujući tome, i Hrvatska je upisana na kartu zemalja koje su ugostile Whitesnake na turneji kojom predstavljaju novi album “Good To Be Bad“.
S obzirom da je naša ekipa, koja je krenula put Osijeka, kasnila na predviđeni početak 50-ak minuta, propustili smo nastup Opće opasnosti (što mi je posebno žao). Koliko smo čuli, OO su jako dobro zagrijali publiku, koja s njihovih oko pola sata nastupa nije bila oduševljena. Naravno, to se odnosi isključivo na duljinu trajanja, a dobra svirka je očigledno glavni razlog tog nezadovoljstva, jer su očito očekivali duže. 
Uopće ne sumnjam da je Opća opasnost imala kvalitetan koncert i bilo bi bolje da to nisam čuo, jer bi mi bilo manje žao što sam zakasnio. No koliko znam, Pero i dečki nastavljaju s koncertima, pa se nadam da ću ovaj, po meni jedan od najboljih naših bendova nastalih u zadnjih 20-ak godina, ipak imati priliku vidjeti uživo.
Ako je OO svirala kratko, utjeha joj je da je svirala, jer je daleko gore prošao Hard Time, koji je otpao. Moram biti iskren i reći da nisam imao pojma o tome, obzirom da sam zadnji tjedan proveo u Sloveniji, pa nisam čuo razloge zašto je tome tako. 
Navodno, koliko sam čuo u Osijeku, da je menadžment Whitesnakea stavio ‘veto’, jer je kao bilo previše predgrupa, pa je netko morao ‘izvisiti’. Nisam znao jesu li to tada bila naklapanja, nagađanja ili istina, stoga sam ovu informaciju smatrao neslužbenom, jer da se ona i službeno potvrdi, nije se te večeri znalo koga točno treba pitati. Zato mi je precizniju rekao kasnije Pišta iz Hard Timea, koji je potvrdio da ih je o otkazivanju njihovog nastupa organizator obavijestio tek dva dana ranije, uz gornje obrazloženje.
Kao i na Opću opasnost, uspjeli smo mi zakasniti i na Divlje jagode, no izgleda ne puno previše, jer smo ih odgledali u pjesmama “Konji“, “Autostop“, “Turski marš“, “Krivo je more“, “Jedina moja“, “Kap po kap” i “Divlje jagode“. Što reći ? Divlje jagode su Divlje jagode, i činjenica je da ih je ‘nagrizlo’ vrijeme, da im ovo sigurno nije bio jedan od blistavijih nastupa, ali još uvijek zvuče dobro i ljudi ih vole. 
Istina, Tonyevi vokali nemaju više onu širinu, Zele zna malo ‘zagnjaviti’ sa solažama (ne znam je li baš nužno trebao “Turski marš”), ali sve u svemu, korektno odrađen nastup, koji je, bez pogovora, mogao biti i bolji. 
Nastup kojeg je pomogao i Marko Osmanović, pjevač Cote G4 (ja ga čuo kako pjeva “Dan po dan”, ne znam je li još nešto) i koji svojim gostovanjem nije niti odmogao, a niti pripomogao u stvaranju ocjene općeg dojma o nastupu Divljih jagoda.
Istina, treba se istaknuti da je ogromna većina ljudi došla vidjeti Whitesnake, a biti predgrupa jednom takvom imenu, sve je, samo ne lagano. Naravno, prvenstveno što se tiče odnosa publike, koji je, usprkos svemu, bio dosta dobar i pjevalo se, plesalo i skakalo uz Divlje jagode, kao i uz Opću opasnost, kako smo gore iznijeli.
Sigurno je da će mnogi reći da kod nas ima bendova koji bi možda i doživjeli bolji ‘feedback’, no, budimo objektivni i priznajmo, barem nas većina, da smo bili organizatori ovog koncerta, Divlje jagode, Opća opasnost i otkazani Hard Time bila bi nam prva tri ‘picka’ koja bi se sama nametnula.
Jedna od rijetkih stvari iz organizacijskog dijela koja je dobro išla bile su satnice, pa su tako svi krenuli na vrijeme. A 21 sat bio je predviđen za pravi početak tople osječke večeri. Za ono radi čega se ‘potegnulo’ i po 500-600, pa i više kilometara. ‘Intro’ koji je najavio koncert velikana svjetske rock scene. Već od to ‘Intra’, koji se ‘prolijao’ u novu stvar “Best Years” bilo je jasno da će ovo biti izvanredan, gotovo nestvarno dobar koncert. I tako bijaše.
Iako sam “Fool For Your Lovin’” očekivao nešto kasnije, ‘isprašili’ su je drugu. I to kako. Definitivno, njome su izbjegli uobičajeno zagrijavanje publike za ono što je kasnije očekuje, kako radi puno bendova, nego je odmah zapalili do same točke vrelišta. Nekoliko puta sam u ranijim tekstovima napomenuo da Whitesnake sada zvuči moćno, uvjerljivo, hevijanerski žestoko, jednako, ako ne i bolje nego u najboljim vremenima otprije dvadeset godina, a sada sam u to apsolutno siguran.
Gitaristički dvojac Beach/Aldritch rastura, sound gitara je britak, rezolutan i respekta vrijedan, a mladi basist Uriah Duffy (u kojeg su se mnoge djevojke, kojima je vrvio prvi red, vjerojatno zaljubile na prvi pogled (na što je, opisujući ga ukratko, upućivao i David)) iznenadio je svojom staloženošću, odmjerenošću i finim osjećajima, ali i stalnim smješkanjem. Svira dečko na klasičnom basu koji ima četiri žice, za razliku od onih njegovih vršnjaka kojima ih treba pet, šest, a uskoro valjda i deset na tom krasnom instrumentu.
Klavijature Timothya Drurya i bubanjevi zadnje pristiglog Chrisa Fraziera čule su se točno kada i kako su se trebal(e)i, a David Coverdale doista pjeva jako kvalitetno. Usto, usprkos godinama, dosta se dobro kreće po stageu, kontakt s publikom mu je i dalje na visokoj razini, a raskopčana ‘šminkerska’ košulja do ispod prsiju, prstenje i križevi oko vrata su bili tamo gdje im je i mjesto.
Treća stvar “Can You Hear The Wind Blow“, također nova, bila je isto savršeno izvedena, a onda nešto što me je od svih organizacijskih propusta najviše naljutilo. Naime, smjelo se slikati samo prve tri stvari (to je ok), pa je prvo netko iz organizacije pitao je li to treća pjesma (idi čovječe u 1. razred gdje se uči brojati do tri (i malo više)), i nakon što je shvatio da je (ili mu je netko rekao), pozvao nas je i izveo van prostora pred binom. I to ne natrag među publiku kroz ulaz sa strane gdje smo i ušli, nego, uz pomoć kolega i osiguranja doslovce van na ulicu. I to u redu jednog za drugim, ‘k’o da smo u zatvoru.
E, tu sad dolazi još jedan, bez pogovora najgenijalniji lik iz organizacije kojeg sam vidio, koji nam govori da moramo izaći, ‘vani’ ostaviti fotoaparate i na drugi se, službeni, ulaz vratiti na koncert. S obzirom da je većina imala vozila kilometar ili više od igrališta, to što bi valjda prošlo pola koncerta lika nije zanimalo, jer, kako je rekao, on ‘trideset i jednu godinu pomaže u organizaciji koncerata i tako se uvijek radilo’.
S obzirom da se nije moglo naći niti ‘z’ od zajedničkog jezika, ekipa fotografa (ne znam je li svi, ali znam da smo svi ‘gunđali’) krenula je, naravno, opet na koncert okolo igrališta i na službeni ulaz ušla s fotoaparatima, a bez da je itko od službenih osoba pitao što, osim, normalno, da pokažemo akreditacije, odnosno photo passeve. Ne znam, ali sklon sam razmišljanjima da ostavljanje fotića i vraćanje na koncert nije ideja menadžmenta, jer to nije niti spomenuto od strane ‘pomagača u organiziranju koncerata’, a i valjda bi se glavnom ulazu dobile instrukcije tog tipa, a ne što smo ušli bez problema.
Ne znam kakve je to koncerte taj čovjek ‘pomagao organizirati’, jer, ako je i bio dobro upućen i prenosio tuđe naloge, u najmanju je ruku nekulturan i nepristojan, pa ga ne bih nikome više preporučio da si ga uzme za ‘pomagača’.
Ovakav odnos je mene dodatno naljutio jer je bio razlog što sam propustio osobno jednu od nadražih pjesama, “Love Ain’t No Stranger” (čuo je samo izvana), te dio još jedne nove “Lay Down Your Love“. Ali ipak, dovoljno sam ih dobro čuo da bih procijenio kako su i one bile skoro pa ‘bezgriješne’. No dobro, ipak sam, kao i kolege, od kojih su neki imali superprofi aparate s posebnim stalcima, nakon svih peripetija opet ušao na koncert i nastavio uživati u odličnoj svirci i sveukupnoj atmosferi.
Na kojoj je čak i razglas bio dosta dobro poravnat, pa je i to dodatno podiglo ukupnu ocjenu ovom spektaklu. Kojeg je cijelo vrijeme ‘držala’ napaljena publika, koja je nosila sa sobom i u sebi sve pjesme sa mnogo većim žarom i od onih koji su ih izvodili ispred nje.
Balada “Is This Love” uvijek je dobrodošla i uvijek sjajno prihvaćena od publika, pa niti ovdje nije bila iznimka. A kada bih nešto morao izbaciti bio bi to gitaristički heavy ‘okršaj’ Beach/Aldritch. Koji srećom nije predugo trajao, pa se nastavilo redati miksom novih (“A Fool in Love“) pjesama, nakon čega na red dolaze one starije, koje je publika ipak od početka, očekivano, bolje prihvatila. Iako, treba reći da su se s velikim entuzijazmom pjevale i pjesme s nove ploče.
Ipak, stare su stare, one su stvorile ime Whitesnake, a u prvom redu tu mislim na sjajnu, izvrsnu “Ain’t No Love in The Heart of The City“, koju je publika zdušno pjevala u njezinom središnjem dijelu, ali i na “Give Me All Your Love” sa “Slip of The Togue” ploče. Velika pjesma “Here I Go Again“, odsvirana u žestokom ritmu u stilu ‘druge verzije’ s “1987” ploče, označila je, nažalost kraj koncerta nakon 75 minuta trajanja. Koncerta čiji je nastavak uslijedio nakon kraće ‘we want more’ seanse iz grla publike željne završne ‘whitesnakeovske’ adrenalinske doze.
Dakle, bisom. Kojeg je ‘ukrasio’ Aldritch u ‘kockastom’, naravno nogometnom, dresu, što je automatizmom naišlo na veliko odobravanje i ‘povuklo’ za sobom paljenje navijačke baklje, što je stvorilo (meni) još ljepši ugođaj pri kraju koncerta. Na kojem je genijalno odsvirana i “Still of the Night“, s najtiražnije ploče “1987” (primjećujete, uz novu, zastupljene s najviše pjesama), a izvrsno ‘legla’ i mirna “Soldier of Fortune“, koju je David otpjevao s publikom, bez ‘pomoći’ svojih muzičara. ‘Deep Purpleov bis’ okončan je s pjesmom “Burn” (i ubačenim kratkim “Strormbringer” refrenom”) na spektakularan način, koja je sa svojih sedam-osam minuta trajanja koncert svela na zadovoljavajućih 95 minuta.
Koncert koji me je naprosto oduševio i kojeg bih svrstao u jedan od najboljih koje sam u životu vidio.
Odlična svirka, odlična play lista, kojoj je, uz nekoliko starijih naslova, definitivno nedostajala naslovna pjesma s nove ploče “Good To Be Bad“, jer je koncert koncipiran baš tako da bi se ona savršeno uklapala u njega. Ponavljam, izvanredna je bila publika, u kojoj je bilo jako puno mladih ljudi, što me strašno razveselilo i sigurno podiglo osoban stav prema svemu što se događalo.
Vidjelo se da su i performeri bili zadovoljni reakcijom nazočnih, pa je šteta da su, to smo ipak uspjeli doznati, ubrzo po kraju koncerta ‘odletjeli’ dalje. Jer, možda bi se uhvatila pokoja fotka s njima, autogram, intervju i slično. To je velika šteta.
Općenito gledano, stvarno je bila odlična atmosfera, barem među većinom ljudi, jer sigurno je da će, kao i svaki puta, i ovdje biti onih koji će mikroskopom tražiti zamjerke. I sigurno ih naći. A mislim da ne bi trebalo, jer su Whitesnake i s njima ‘stopljena’ publika doista napravili odličan show kakav će se dugo pamtiti. Činjenica je da bi u Zagrebu bilo sigurno više od 3-3500 ljudi, koliko ih je bilo u Osijeku.
No nakon, recimo, lanjskog koprivničkog Drava Rock Festa, pa ovogodišnjeg varaždinskog Radara ili riječke Hartere, i Osijek je opetovano dokazao da i drugi naši gradovi imaju potencijala za ugošćavanje velikih imena. E, drugi je sad problem što bi se u organizaciju trebali uključiti i ljudi koji imaju iskustva, a ne samo dobre volje, kako je vjerojatno bio slučaj u Osijeku.
Onda se ne bi dogodilo da se tek tijekom koncerta doveze jedan (???!!!) pokretni WC, ili da osiguranje curama govori nek’ se ‘olakšaju’ u prirodi (mi muški smo imali sreće jer su tamo bili redovi čempresa, pa smo zaboravili čak i na osnovne kulturološke odredbe). Također, prostor je iznutra bio solidan, veličina dobra, ali je uz samu ulicu koja vodi do stadiona i trgovačkih centara, samim time je vjerojatno i prometna, pa je pitanje je li se to možda moglo i gdje drugdje srediti. Ne poznajem Osijek, pa tu ne mogu ništa prejudicirati.
Isto tako, prodaja ulaznica kroz ogradu s jednog, valjda, školskog stola i izostanak akreditacija (materijalnih), što je uzrokovalo dodatna pojašnjenja redarima na ulazu (hvala Marina!), koji je, čini mi se bio samo jedan (ili nisam druge dobro vidio) tko može, a tko ne ući bez ulaznice, samim time i pojačavalo gužvu, stvari su koje se ne bi smjele događati ubuduće.
E, da, piva koja je bila po deset kuna, istina ne znam kakva, ali znam ne baš naročita, jer sam se dosta družio s prirodom, jedna je od svjetlijih točaka, a ‘smrdljivo’ skupi ‘merchandise’ štand (npr., kapa je koštala 150 (??????) kuna) još je nešto što mi se nije pretjerano svidjelo.
Ipak pri kraju, uz posebnu zahvalu Borisu s Gradskog Radija Osijek, koji mi je puno pomogao da ne tumaram po Osijeku, a kasnije i po igralištu, mislim da je ovo bio jako dobar koncert, kakvih organizatorima želim još puno, a moje iznošenje propusta neka shvate kao sugestije da takve stvari ubuduće riješe na pravi način.
Jer kada se tako nešto dogodi, publika se s pravom ljuti i koncert u cjelini gubi na vrijednosti, a niti Whitesnake niti Osijek tako nešto ne zaslužuju. Zato se nadam da će moj sljedeći koncertni posjet slavonskoj metropoli i jednom od hrvatskih gradova heroja biti lišen ovakvih propusta. Sretno.
Set lista:
Intro/Best Years
Fool For Your Lovin’
Can You Hear The Wind Blow
Love Ain’t No Stranger
Lay Down Your Love
Is This Love
Doug Aldritch/Reb Beach (gitaristički solo dvoboj)
A Fool in Love
Ain’t Gonna Cry No More
Ain’t No Love in The Heart of The City
Give Me All Your Love
Here I Go Again
Bis:
Still of The Night
Soldier of Fortune (David Coverdale solo)
Burn
