Nakon petnaestak godina postojanja ovaj četvrtak smo konačno i mi Hrvati dočekali Dog Eat Dog, nekadašnje velikane tzv. New York hardcore scene. Iako je prošlo sedam-osam godina od vrhunca njihove karijere i ljudi su ih već pomalo izbrisali iz pamćenja, ipak su uspjeli privuči podosta starih fanova i napuniti zagrebački Boogaloo club.
Uglavnom nitko nije puno očekivao od ovog koncerta, no cijena od 80 kuna u pretprodaji odnosno 100 na ulazu bila je primamljiva pa su se mnogi došli prisjetiti starih dana kada su se u CD playerima, tj. više na kasetama vrtili hitovi poput “Who’s The King?”, “No Fronts”, “Rocky” i sl.
Za zagrijavanje atmosfere bili su zaduženi samoborski Deafness By Noise i Pure Stems Pack. U Boogaloo sam ušao tek po završetku nastupa Pure Stems Packa pa ih nisam imao prilike čuti što mi je poprilično žao jer me nastup Deafness By Noisea totalno razočarao. 
Tehnički problemi tijekom pola nastupa, katastrofalan razglas koji je bio puno preglasan s obzirom na broj ljudi i glupa spika između pjesama. “P*** mu m***, ne bi bili hardcore bend da nemamo tehničkih problema”, “Šta je mothafackersi?”, i bezbroj puta izgovoreni “Yeah, Yeah”, naživcirao je većinu okupljenih, samo je nekolicina fanova uživala pogajući u prvim redovima. Iako im se svirka pred kraj nastupa popravila svi su nestrpljivo čekali da prepuste stage Dog Eat Dogu.
Nakon dobrih 45 minuta čekanja konačno dečki iz New Yearseyja dolaze pred publiku. Poprilično me iznenadila postava s dva bubnjara, no i razočarao izostanak saksofona kojih ih je u najboljim danima činio posebnima i bio im svojevrstan zaštitni znak. Već samim uvodnim taktovima atmosfera se zagrijava i mosh se širi po cijelom klubu. Redaju se hitovi “Who’s The King?“, “If These Are Good Times“, “No Fronts“, “Isms“, “Step Right In“, “Pull My Finger“, “Dog Eat Dog”…
Dečki su na turneju krenuli sa zamjenskim basistom jer je njihov originalni basist Dave ‘Rocky’ Neabore morao ostati kod kuće zbog operacije sinusa. Ovom prilikom su za njega posebno posvetili svoj veliki hit “Rocky” kojeg su skoro duplo ubrzali pa je trebalo paziti na leteće noge, šake i laktove. Nastup im je bio poprilčno vesel i zabavan, no po pitanju razglasa nije se ništa popravilo premda je stvar u svoje ruku preuzeo njihov vlastiti tonac.
Iako su odsvirali uglavnom sve svoje stare najpoznatije pjesme uz nekoliko novih nastup im je trajao preskromnih sat vremena. Još jedan minus može se pridodati i prevelikim pauzama između pjesama u kojima su puštani neki reggae/dub sampleovi i u kojima je pjevač John Connor sto puta ponovio koliko mu je drago da su došli u Hrvatsku i kako smo ih dobro primili.
Premda je sve skupa moglo biti dulje i bolje, s puno manje tehničkih propusta, ja sam se kao i mnogi oko mene prilično dobro zabavio. Stoga ovaj koncert može ostati u dobrom pamćenju barem po odličnoj atmosferi ako ne po ničem drugom.
Foto: Ž.P. (“Hvala Rajko!”)
