Ozric Tentacles + Zmayo
Čarobni Ozric Tentacles, tijekom svog dvoipolsatnog nastupa ove srijede, polako ali sigurno, rasplesali su fino popunjenu Močvaru.
Mimo uvriježene prakse zagrebačkog koncertnog života, Ozrici su otpočeli svoj nastup na vrijeme. U 21:30, možda koju minuticu kasnije. Auditorij je isprva činilo desetak jedinki, a vidna razočaranost benda zbog naoko malog odaziva promijenila se već nakon nekoliko uvodnih taktova. 
Ekipa je kao navođena nekim višim upravljačkim tijelom napustila predmočvarno tlo i utaborila se u unutrašnjosti tog ponovno aktualnog i najdražeg nam hrama kulture u gradu.
Ozric Tentacles su bend iz ranih osamdesetih, a Zagreb su pohodili već jedanput na svojoj turneji 2004. godine. Po pitanju izvornosti doživljaja, tom smo prilikom imali sreću vidjeti bend s karizmatičnim frontmenom Johnom Eganom. U današnjoj inkarnaciji u grupi je od izvornih članova ostao jedino Ed Wynne. Odnedavno lociran u Sjedinjenim Državama gdje je i upoznao basisticu Brandi, koja već nekoliko godina nosi i njegovo prezime. Osim još jednog svježeg člana, bubnjara Ollie Seaglea, klavijature unatrag godinu dana svira Edov sin Silas i tako zaokružuje priču o nekim novim, obiteljskim Ozricima.
Na prvi pogled, ta nova postava mogla je vrlo lako pobuditi nevjericu među starijim fanovima, ali o nekom osiromašenju njihovog tipičnog hiperprostornog zvuka nije bilo niti govora. Dapače, svježa krv u sastavu koji traje već više od dva desetljeća uvijek je dobrodošla. 
U slučaju Ozrica, jedna velika potvrda koliko integritet benda nisu nikada nosili pojedinci, već kolektiv – dakako, pod organizacijskom palicom Eda Wynna. Duh zajedništva, razumijevanja i interakcije, zorno pulsira kroz čitav opus grupe, a svoju krunidbu doživljava upravo na nastupima uživo.
Tako je bilo i u Zagrebu, i prvi, i drugi puta – na nešto drugačiji način, siromašniji po flautu i vilenjački ples ‘Dancing’ Johna Egana, ali bogatiji za čvršću i maštovitiju svirku novog bubnjara.
Ono što me uvijek fasciniralo kod Ozrica jest njihova dorečenost u spajanju naoko nespojivog. Trance hipnoza ‘novation’ klavijatura, jasne dionice bas gitare i taj neumoljivi 80’s heavy metal senzibilitet Eda Wynna. Kad tome još nadodamo dub eskapade i reggae frazirunge, isprepletene konstantnom spremnošću za improvizacijom starih space-rockera, dobivamo komadić unikatne glazbene povijesti koja se dobroćudno kovitla u spiralnom univerzumu i nadilazi sve tantričke prepreke koje im se eventualno nađu na putu.
