Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić
Na vjetrovitoj šibenskoj tvrđavi, prije koji dan, Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić održali su zajednički koncert.
Njih dvoje sami, glas i gitara – na rasprostrtom tepihu koji je činio pozornicu – zabavljali su prisutne sat i četrdeset pet minuta. Prošli su kroz brojne zajedničke pjesme iz onoga što bi se sad već moglo nazvati ozbiljnom glazbenom suradnjom, a ne slučajnim sudarom jednog gitarista i glumca.
Petnaest minuta nakon zakazanih devet sati pojavili su se na pozornici: Tadić noseći dvije akustične gitare i Šerbedžija noseći svoju friško objavljenu zbirku sabrane poezije, s kravatom koja mu je vijorila na vjetru. Uistinu nije trebalo zavlačiti s početkom zato što vremenska prognoza i nije bila najsjajnija, moglo je iz otvorenog neba grunuti kroz sat vremena. (Koncert Stefanovskog i Tadića iz prošlog rujna koji se trebao održati na istoj lokaciji bio je otkazan zbog kiše). Stoga, trebalo je iskoristiti što se moglo više suhog vremena i krenuti sa svirkom.
A krenuli su lagano sa “Zajdi, zajdi jasno sonce”, a onda nastavili sa svojevrsnim recitalom “Zaboravi”. Tadić, ovog puta bez svojstvene kapice na glavi maestralno prebirući po gitari, i Šerbedžija s neizostavnim šeširom kombinirajući glumu i pjevanje, nastavili su s “Imam pjesmu za tebe”, “Barbara” i “Kose boje maka”. 
Izvedbe su najviše nalikovale onima s njihovog prvog albuma “Imam pjesmu za tebe”, asketske i intimne. Tadić, šutljivi majstor iz pozadine, tijekom cijelog nastupa nije prozborio jednu riječ, ali svojim sviranjem održavao je cijelu stvar pod kontrolom. Osim kad bi se upustio u samostalno manevriranje po žicama te zažmirio očima, uvijek je držao nepredvidljivog Šerbedžiju pod kontrolom.
Rade, u trenutačnoj inspiraciji, znao je brzati ili činiti predugačke pauze. Tadić bi se tome majstorski prilagođavao, ne ostavljajući mjesta tišini. To ujedno i je najveća zanimljivost njihovog nastupanja uživo koja dodaje jedan akcijski element cijeloj priči.
Slijedile su “Eleno kerko, eleno”, “Izlezi vido” i “Meni se dušo od tebe ne rastaje”. Kad je posegnuo za svojom zbirkom poezije rekao je: “Kao što vidite, u svemu imitiram Arsena“. Naravno, u Arsenovom gradu ovakav koncert nije mogao proći bez spominjanja njegova imena (“Sve to prolazi i sve je za ljude, ali kad dođe stani pani, ali kad dođe stani pani – onda triba bit čovik!” rekao je Arsen jednom Radi).
Odsvirali su i “Moderato Cantabile” i “Tvoje nježne godine”, a Arsenova je bila i posljednja odsvirana “Ne daj se, Ines”. Koncert je bio kombinacija samostalne Šerbedžijine poezije (“Hamlet mašina”, “Priča iz Londona”) i samostalnih Tadićevih izvedbi (“More čičo reče da me ženi”…), dok su ostatak činile zajedničke “Vehni vehni fiolice”, “Aoj Liko” i “Do posljednjeg daha”.
Njihov zajednički koncert na tvrđavi bila je profesionalno odrađen nastup bez prevelikih iznenađenja. Samo glas i gitara doprinijeli su intimnosti večeri i naglasili Tadićevu virtuoznost i Šerbedžijino znanje baratanja emocijama publike. Koncert je završio tiho s izvedbom “Ne daj se, Ines” i bez kapi kiše koja je desetak kilometara sjevernije već odavno padala.
