Klimavi line-up i toplotni udar 12. Exita

Četvrtak je prema mitologijama značajan dan u tjednu; dan grmljavina i munja. Englezi četvrtkom imaju izbore, Amerikanci nekoj višoj sili zahvaljuju na koječemu posljednjeg četvrtka u studenom, Isus je zadnji put jeo na četvrtak, a mi četvrtkom već tradicionalno putujemo put Vojvodine – na novosadski Exit festival.

Ove godine održan po dvanaesti put na staroj lokaciji ranonovovjekovne austrijske Petrovaradinske utvrde koja od drugog četvrtka u srpnju na četiri dana postaje multikulturalna Exit država u kojoj kiša ne pada.No, pao je ponovno srpski dinar i došljacima s različitih strana kontinenta od glazbenog festivala ponovno omogućio blasfemične bakanalije duž cijele površine tvrđave koju su ‘okupirali’, prema dobrom starom običaju, turisti i mladi partijaneri s Otoka spremni trošiti funte i eure na najrazličitije bogate festivalske sadržaje i u ovoj, i dalje recesijskoj godini (barem što se tiče nas i naših srpskih susjeda). Dakako, posjetiteljima iz Zapadne Europe Exit je i dalje besramno jeftin, te čak i nama, u usporedbi s našom metropolom i njezinom bogatom, ali ne nužno kvalitetnom festivalskom ponudom ove vrste. Naime, za festivalske ulaznice koje su se prodavale početkom godine po promotivnim cijenama izdvajalo se manje kuna (i kako bi to neki Novosađani rekli – lasica) za četverodnevnu kartu s prijevozom (i kamp mjestom) negoli, primjerice, za dvodnevni INmusic izrazito skromnije i oskudnije festivalske neglazbene ponude.Kada usporedimo naše ciljeve i povode pohođenja, onda primjećujemo redovitu pojavu sukladnosti velikog broja ‘inmjuzikovskih’ izvođača na glavnoj pozornici ili fusion pozornici Exita, uz minimalna odstupanja, zbog čega, čak i ako se radi o izvođačima kao TV On The Radio koje u Novom Sadu niste mogli pogledati i čuti, možemo pretrpjeti taj manji gubitak i pričekati eventualno neki samostalni nastup ovakvih izvođača na domaćem terenu… No, uspoređivanja je svakako dosta za jedan izvještaj, premda se iz daljnjeg teksta usporedbe i dalje mogu pronaći jer se neminovno same po sebi nameću.Uspinjanjem na Petrovaradin, odnosno na tvrđavu nad Dunavom, domaće vas stanovništvo (najčešće uljudno i iznimno simpatično, posebice njegove prekrasne djevojke) pokušava natjerati da se prepustite porocima, odnosno tekućim, nerijetko domaće spravljenim opijatima, pa je tako i ove godine cijeli niz rakija, od maline, koprive, breskve, marelice, meda do višnje, bio izbor za pravo zagrijavanje po ionako ekstremno sparnom i vrućem uspinjanju na odredište.Vrijeme ove godine očito nikoga nije štedjelo, pa se već od prvog dana ispunjavao svaki centimetar Štranda – gradskog kupališta uzduž (premuljevitog i, kažu, hladnog Dunava), ne bi li se kompenzirala večernja i noćna ‘žrtva’ glazbi i dobrom zvuku koji je dopirao iz desetaka izvora koje je naposljetku bilo teško izbrojati.Ta bi radnja bila besmislena već uz pretpostavku kako je nemoguće popratiti u svakom trenutku sva događanja na različitim velikim i malim ili improviziranim pozornicama, kako zbog njihova broja, prostorne udaljenosti duž tvrđave, tako i činjenice da doista Exit potvrđuje onu najofucaniju frazu kako ‘će se za svakoga ponešto naći’. Koliko god da to bila ofucana sintagma, ona je utemeljena i istinita jer ovaj festival možemo usporediti sa smarthpnoneom gdje sami kreirate svoju zabavu i ograničavate, odnosno proširujete ju prema vlastitim interesima koje oblikuje i tranzit među (unaprijed određenim) postajama među kojima gotovo bez iznimke ‘zapnete’ za nešto novo i zanimljivo.Zanimljivosti je, mnogi će reći, izostalo u line-upu kao najvažnijoj sastavnici festivala, no četvrtak je doista odigran udarno i vruće u skladu s temperaturama. Nevidljivu festivalsku vrpcu glavne pozornice prerezali su sa zadnjim direktnim zrakama sunca domaćini Atheist Rap koji je, očekivano, okupio manje publike pred sobom što zbog žanra, što zbog veličine benda, a što zbog satnice, ali nikako zbog manjka dobrog zvuka – dapače. No, slavu su svakako odnijeli Arcade Fire kao najudarnije ime ovogodišnjih europskih festivala svojom moći privlačenja sve veće mase koja će im ubrzo strgnuti naljepnicu ‘indie’ sa džepa na košuljama.

Ponovno, mišljenja su polarizirana i to vrlo ekstremno – ili su oduševili ili uspavali publiku. Naprosto niste mogli naići na indiferentan komentar o njihovom nastupu. Tko je bio kod nas ili u Novom Sadu sam će procijeniti.

Međutim, strastveniji na pozornici od Wina Butlera svakako je bio Jarvis Cocker i njegov Pulp kao alter-pop veterani od kojih bi prethodno spomenuti itekako mogli puno naučiti kada se radi o komunikaciji s publikom. Cocker šaljivdžija i brbljavac zavodio je masu starim hitovima (jer Pulp nije desetljeće ništa objavio), pa se (uspješno) pozivao na adute poput “Common People”.

No, i od Pulpa su možda zanimljiviji bili world music kolektiv Beirut iz ‘Njumehika’ na fusion stageu, odnosno na pozornici na glavnom trgu tvrđave. Beirut je izazvao posebnu pažnju i iznenađenje publike izvedbom Bregovićeva klasika “Đurđevdan”, zbog čega su sutradan dospjeli na naslovnice lokalnih novina i bili najistaknutije ime vijesti radijskih postaja, odnosno tema rasprave na društvenim mrežama.

Petak je odražavao vjerojatno jedan od najmanje zanimljivih dana u povijesti festivala očuvanog od predznaka ‘dosadno’ samo zbog Editorsa kao majstora odvraćanja pozornosti od nesnošljive vrućine i prašine u grlu tisuća prisutnih.

Savršenom festivalskom set-listom i skromnim, ali hvalevrijednim pričanjem na srpskom, Tom i momčadija trenutačno su pridobili, a zatim rasplesali publiku i svakako se iskupili dotad razočaranim Hrvatima nakon mlakog nastupa pretprošle godine na Jarunu. S momcima smo nakratko prije nastupa popričali, pa bacite oko na razgovor kratki, ali ugodni…

Nakon Editorsa na pozornici se našla M.I.A., neartikulirana semplerica koja je uspjela animirati tek one pod najvećim utjecajem opijata i nekolicinu fanova… Osobno, ne znam što je ona radila na glavnoj festivalskoj pozornici.

Mali se broj (šteta) uputio nakon njih na fusion gdje je nastup već duboko u drugu polovicu poveo veseli Femi Kuti praćen The Positive Forceom. Nigerijski su multiinstrumentalisti izveli ponajviše materijala s prošlogodišnjeg izdanja “Africa for Africa”.

Na istoj pozornici nakon Femija i Go Back To The Zoo našao se Damir Urban sa svojom četvorkom i standardnom nepogrešivom set-listom koju sada već poznaje cijeli Balkan, ali nekako se u ‘egzitovskom’ kontekstu prikladno uklopila i uspješno ostvarila, pa su “Nebo”, “Moja voda” i “Astronaut”, poprimivši drukčije konotacije, poslužile i kao šamanska ritualna invokacija bogovima kiše. Možda ih je baš zbog ove kvalitete novosadska publika izmamila na bis – raritetan koncept ovog festa.

Subotnja večer u državi Exit nije bila ništa uzbudljivija od petka, a, doista uz ograđivanje od nacionalizma i patriotizma, tvrđavom su trećeg dana vladali hrvatski bendovi. Naime, prvi headlineri večeri – Jinxi – zasjenili su sve nastupe na glavnoj pozornici subotnjega dana dokazavši da su veterani koji suvereno vladaju pozornicom i publikom i to zahvaljujući svježijem i nesumnjivo sirovijem zvuku na live nastupima od objave “Diksilenda“.

Simpatična Santigold jest svojim paradiranjem s krunom i funky-hip hop ritmovima privukla publiku, ali uvijek ista izraza i poprilično apatična nije bila ni do koljena onome što su istovremeno (nakon četiri godine egzitovske apstinencije) priredili Overflow. Adrenalinska injekcija Overflowa umrtvljenom trećem danu očito je koktel iskrene strasti i britkih tekstova briljantnog “Hit Me“. Drugim riječima, kog je vraga Overflow stavljen na fusion (gospodo organizatori)?

Ipak, najveće nade subote polagane su u Jay Kaya i njegov Jamiroquai. Tisuće mladih namjeravalo je nabaciti čagicu, dečki uletjeli kakvoj zgodnoj curki s blesavom spikom i originalnim pokretima, a Jamiroquai je svakome točno u ponoć bio pravi i jedini kontekst za to. Standardna perjanica na glavi, nekoordinirani i opušteni pokreti bili su jamčevina dobrog ‘groovea’. Aaaaaaaaaaaali (taj nesretni, crni ‘ali’) momak je, brate mili, dosadan za poluditi…

Vlasnik velikih ljetnih hitova koje svi, slušali ga ili ne, znamo naprosto je bio dosadan – odabirom jednoličnih pjesama s doista rijetkim i sporadičnim ubacivanjem zicera poput “Deeper Underground” ili “Little L” Jay Kay davao je nadu prisutnima da bi moooožda mogao izvući koncert. Napregnutih pogleda lica publika je navijala da se nešto dogodi, ali – ništa. Zagrebačko iskustvo se ponovilo.

Malo je zadovoljnih, a oni koji su ga eventualno hvalili vjerojatno su sanjali da su bili na koncertu ovog benda. No, ‘odokativne’ procjene i procjene iz novinarskih kuloara kažu kako je pred glavnim stageom u tom trenutku okupljeno (dotad) najviše ljudi ovog festivalskog izdanja, pa ti sad reci… Upravo zbog te gužve bilo je nemoguće pobjeći, ali nakon nastupa Jamiroquaia bilo je sasvim dovoljno vremena za pomalo zapostavljeni i fizički izolirani explosive stage gdje je nastupio Debeli precjednik (na Anti-Nowhere League nismo, nažalost, dospjeli).

‘Lege iz Osijeka znaju kako se to radi, skoro pa k’o Overflow, pa su odličnim nastupom uz najveći zid tvrđave namamili pregršt fanova. Bilo je pomalo neobično i, svakako, ispunjavajuće vidjeti toliki broj ljudi pred Explosive pozornicom kako sinkronizirano s Kocom pjeva (također standardne) uspješnice. Neobično je i kako su u nastup koji stane u školski sat uspjeli ugurati i novitet “Angry Man” (nadajmo se s novog i što skorijeg studijskog izdanja).

‘E-tako-već-može’ nedjelja, iako ne kišom, osvježila je državu Exit. Grand finale: Portishead, Grinderman, Partibrejkers, Laibach, Kreator i Disciplin A Kitschme.

Nakon što je u petak Disciplin A Kitschme nastupila na ExitMusic Live pozornici, beogradski je bend zauzeo svoje mjesto na glavnoj pozornici posljednjeg festivalskog dana. Pitate se zašto dva nastupa? E, pa zato što to mogu… Šala! Naime, bend je jedno od imena na etiketi Exita koja promovira domaću glazbenu scenu i produkciju besplatnim downloadom atraktivnih imena, među kojima su i sama Disciplina, Partibrejkersi, Darkwood Dub, odnosno naša Lollobrigida.

I dok je na jednoj pozornici predstavljala netom objavljeni album “Uf!”, Disciplin A Kitschme na mainu je publiku rekreirala presjekom cjelokupnog opusa i zagrijala za vrhunac večeri: Portishead. Trojka iz istoimenog grada po prvi je put nastupila na festivalu predstavivši također najbolje od svog trodijelnog opusa. Eterealni vokal Beth Gibbons i cjelokupna, pomalo fantazmagorična prezentacija bacili su gotovo 20.000 duša u trans prekratkog trajanja.

Portishead se poput kakve mračne Pepeljuge decentno povlači s pozornice i prepušta je potpuno kontradiktornom, energičnom Grindermanu. Projekt Nicka Cavea, koji je potvrdio one najdraže nam stereotipe o Australcima, sušta je suprotnost galantnom i umjerenom Portisheadu svojom sirovošću i titravošću.

Neurotični karizmatik Cave bio je posvuda – od pozornice do publike, ulazio je i zalazio među fanovlje, gotovo ostao bez hlača i orgijao s mikrofonom i gitarom kao da je posljednji put na pozornici. Dakako, dijalog je uspostavljen odmah, a nitko nije htio da prestane što je rezultiralo jedinim bisom na glavnoj pozornici 12. Exita.

Sutradan, paklenog ponedjeljka, u ranim jutarnjim satima prikupljala se i promptno servirala statistika po lokalnim medijima, pa tako ona kaže kako je festival na dan posjećivalo oko 37.000 ljudi (suvremeni sustav kontrole precizno može pokazati točan broj posjetitelja). Pristojan broj koji pokazuje interes za festivalom nedavno uvrštenim u devet najboljih europskih festivala.

Razlog tomu, kao što je ranije navedeno, nije isključivo glazbene prirode – exitofili ne dolaze nužno zbog glazbe, već atmosfera koja vlada tom malom sezonskom državom, a svakom fizičkom razinom festivala, odnosno lokacijom pojedinog sadržaja, atmosfera je oblikovana drukčije i specifičnije u odnosu na ostatak. Da je to slučaj pokazuje i line-up ‘slabiji’ od protekle tri godine (možda smo samo razmaženi fantastičnim izdanjima i izvođačima prethodnih godina), ali ocjena je i dalje visoka zbog neposrednosti i šarolikosti.

Kao dobro organiziran i jednako kvalitetno realiziran, festival doista u suštini slavi generalnu različitost: od kulturne do glazbene. Osim što radi na promociji najaktualnijih glazbenih trendova i fenomena, Exit promovira i solidarnost i toleranciju projektima predstavljenim na Agori – trgu i forumu jednakosti rasa, etniciteta i rodova gdje se prepreke nadilaze civiliziranom komunikacijom, ali i edukacijom što je potvrdio niz aktivnosti poput predavanja ili radionica na spomenutoj sekciji festivala.

No, prisjetimo li se ideološkog okidača ovog festivala koji vam nakon prvog posjeta postane slatka ovisnost, shvatit ćemo kako ne skreće s glavnog puta i jasno određene misije već punih 12 godina: izlazak iz umjetnog svijeta represije.