Drugi koncert jazz ciklusa Hrvatskog društva skladatelja ponudio nam je pravu poslasticu, koncert Kenny Werner Quinteta. Kad se tome doda da je još prošli tjedan sastav svirao 6 koncerata po New Yorku, te da u Europu dolaze na samo tjedan dana održati tri koncerta u Zagrebu, Beču i Luksemburgu, pokazuje se kako je kvaliteta programa jazz ciklusa svake godine sve veća i veća.
Budući da je Wernerov avion kasnio, te da su mu izgubili i prtljagu, koncert nije počeo na vrijeme, no to nije onedobrovoljilo publiku koja je entuzijastičnim aplauzom pozdravila glazbenike pri izlasku na pozornicu. 
Kao da je i publika imala predosjećaj da se sprema spektakularan koncert, što potvrđuje i dupkom puna Mala dvorana Vatroslava Lisinskog. Očito je povećanje brojnosti jazz publike u Zagrebu, tko zna, možda će dogodine i jazz ciklus morati preseliti u Veliku dvoranu?
Kvintet je otvorio koncert autorskom skladbom Wernera pod nazivom “Balloons“. Skladbu otvara solo na klaviru, i već smo tu dobili kratki uvid u bogatstvo ideja ovog pijanista, no to nije bilo ništa u usporedbi s onim što je slijedilo. 
Lagana, melodična tema kojom dominiraju puhači u sastavu Randy Brecker na trubi i David Sanchez na saksofonu bila je uvod u srednji dio u kojem su redom jedan po jedan glazbenici pokazali što mogu, te kakve vizije i razumijevanja zvuka posjeduju. 
Sva sola počinjala su tiho i dužim tonovima, da bi kroz postepeno pojačavanje i ubrzavanje na kraju redovito eksplodirali uz gromoglasno odobravanje publike. Za kraj skladbe ponovno prepoznatljiva melodična tema koja spušta zavjesu na kompletnu skladbu. I za kraj, ponovno solo na klaviru kojim se ušlo u sljedeću skladbu.
Sljedeća skladba bila je skladba s ‘novog’ CD-a Kennya Wernera, “Lawn Chair” Society, pod naslovom “New Amsterdam“. Skladba se genijalno bazira na grooveu, kojeg za vrijeme prvog dijela drže bubanj, bas i klavir, uz poprilične količine mini improvizacija, prekidanja ritma i ‘čudno’ raspoređenih naglasaka, dok se drugi dio skladbe bazira na swingu, kojim je dominirao Werner na klaviru, koji se u jednom momentu tijekom svog sola poigrao i s dionicom iz opere Carmen. Izmjenjujući ova dva naoko nespojiva stila, skladba dobija dimenziju razgovora – pitanje i odgovor, a još uvijek drži groove uz koji vam noga sama počne cupkati u ritmu.
U sljedećoj skladbi “13th day“, već u samom uvodu Kenn Werner se, za vrijeme svog sola, valjda ponesen vremenom, poigrao ubacujući i teme iz božićnih pjesama (“Zvončići”, “Tiha noć”…). No, kad se uključio bend i držao konstantan groove u 5/4, publika je ponovno ostajala bez daha.
Četvrta skladba večeri, “Uncovered Heart“, napisana je kada se Werneru rodila kćerka, i, iako i u svakoj pjesmi pokazuje emotivnost i vrhunsku sposobnost izražavanja i prenošenja osjećaja, ovdje je to izveo najbolje.
Lagana melodija, koja se, tako reći, svira sama, jednostavno savršeno opisuje nešto tako predivno a tako nježno i krhko. Bubanj odsviran metlicama odlično je popunjavao pozadinu, a solo Scotta Collinsa na kontrabasu bio je genijalan. Publika ponovno plješće u oduševljenju klimajući glavom kako se radi o odličnoj izvedbi.
Sljedeću stvar Werner je pripremio samo za trio u sastavu klavir, bas i bubanj. Radi se o njegovom aranžmanu skladbe “Dolphin Dance” velikog Herbiea Hancocka. Svi znamo kako je Hancockova glazba tečna i bazira se na grooveu, toga ni u Wernerovom aranžmanu nije nedostajalo.
No, najupečatljiviji dio ove skladbe, a usudio bih se reći i čitavog koncerta, bio je bubnjarski solo Antonia Sancheza. Način na koji je ovaj mladić pokazao svoje ideje i vještinu, zadržavajući tečnost, ne prekidajući skladbu, jednostavno je neopisivo dobar.
Publika je sjedila na rubu sjedalica samo iščekujući što će im Sanchez sljedeće odsvirati, a ovaj je iz dionice u dionicu svirao savršeno, dižući atmosferu do usijanja. Kada je jednom solo završio, gromoglasnom odobravanju nije bilo kraja.
I za kraj, slijedila je skladba “Harry’s Theme“, izgrađena oko filmova o Harryu Potteru. Skladba se na trenutke naslanja na teme iz filmova, dok na trenutke potpuno odudara od njih i prikazuje Wernerov doživljaj ovih djela.
Truba i saksofon, koji su dosad uglavnom bili nositelji melodija, u ovoj su skladbi pokazali svoje mogućnosti soliranja, od čega treba izdvojiti briljantan Sanchezov solo na saksofonu.
Naravno, bend koji ovoliko oduševi publiku ne može otići bez da se vrate na bis. Za to su nam odlučili izvesti skladbu koju je Werner napisao ogorčen Bushevom pobjedom na američkim predsjedničkim izborima 2004., te je opisao da on zamišlja da je to glazba na koju se plesalo na inauguracijskom balu.
Skladba prigodnog naslova – “Inaugural Balls” – odlično koristi disonanciju puhačkih instrumenata kako bi se narugala prigodi u kojoj je izvođena, a stilom podsjeća na dixieland bendove. Još jednom, dvoranom se orio gromoglasni aplauz.
Veličanstven koncert za kraj godine, HDS nam nije na bolji način mogao poželjeti sretne blagdane. Ovih tristotinjak ljudi koji su uspjeli naći ulaznice mogu se smatrati sretnicima, dok ovim ostalima toplo preporučam da na vrijeme razmisle o nabavi ulaznica za sljedeće koncerte.
foto: Tomislav Capan
