Kenny Werner All Star Quintet – Jednako genijalno!

Treće večeri 22. Jazz.hr/jesen festivala imali smo čast čuti naše ‘stare’ goste, Kenny Werner Quintet.

Ista postava svirala nam je i koncert 2008. godine (ili, kako je to sam Kenny u jednoj najavi rekao: “I believe we played here last year, was it last year?“), osim Benjamina Koppela na saksofonu, umjesto kojeg je tada bio David Sanchez.

Taj koncert 2008. bio je fantastičan, pa nije ni čudo da je Mala dvorana Lisinskog opet bila dupkom puna, da su ljudi sjedili na stepenicama, i da se tražila ulaznica više. Uvijek mi je drago kada se pokaže da u Zagrebu postoji toliki interes za jazz glazbu. A, sudeći po broju publike, kao i dugovječnosti ovog i nekih drugih festivala, očito je da ima publike. To, opet, otvara pitanje zašto, ako već ima publike, su se neki drugi jazz festivali u Zagrebu morali ugasiti, ali ne bih sad ulazio u tu problematiku.

Na pozornicu istrčava već nam dobro poznata postava: Kenny Werner, jazzist kojeg cijene upravo glazbenici, na klaviru, u ‘prednjoj liniji’ Benjamin Koppel na saksofonu i Randy Brecker na trubi, te ritam sekcija koju čine Scott Colley na kontrabasu i Antonio Sanchez na bubnjevima. Ponovno su na pozornicu došli direktno iz aviona, dakle, neke su se stvari dosta poklopile s prošlim gostovanjem.

Kenny Werner Quintet nam je svirao dobro poznate stvari. Dali su presjek svojih zajedničkih albuma “Lawn Chair Society”, “Democracy” (“This is from an album called ‘Democracy’. I called that album ‘Democracy’ in tribute to the democracy in the United States, and the fact that there was none“, citat je otprilike velikog majstora kojim je najavio skladbe), te “Baloons”. Što je također dosta ličilo repertoaru od prije četiri godine.

Najbolje izvedbe su bile pjesme “Sada” i “Class Dismissed”. “Sada” je, kako je sam Kenny Werner rekao, nastala oko ‘chanta’. Ne znam treba li riječ ‘chant’ ovdje prevesti kao ‘mantra’, ‘čarolija’ ili ‘urok’, ali pjesma je imala bazičnu harmonijsku strukturu, na koju su se nadograđivale solo dionice.

Prvo nam je svoju vještinu demonstrirao sam Koppel na saksofonu, zatim legendarni Randy Brecker na trubi, i na kraju sam Kenny na klaviru. Ono što je fantastično jest duljina pripadajućih solo dionica koje su, sve tri, bile organizirane tako da dinamički kreću od tihih, laganih uvoda, te kroz pregršt ideja i melodija polako ali konstantno rastu u kovitlac buke i energije. Kao da vas tim podizanjem dinamike i energije polako uvlače u sebe, kao da, u stvari, bace čaroliju na vas. I tako tri puta, svaki muzičar po jednom.

I publika je ovo prepoznala, i da ju je bend ovom skladbom zapravo do kraja osvojio. S druge strane, osvojili smo i mi njih, jer je i sam Werner rekao da “iako su danas sletjeli avionom, njemu je na pozornici pored nas toliko ugodno, da bi mogao svirati cijelu noć. No, čini mu se da ga neki drugi članovi benda gledaju mrsko“.

Uslijedila je kompozicija simpatičnog imena “Class Dismissed“. Naime, Kenny Werner na Sveučilištu u New Yorku predaje kompoziciju. Kao što nam je ispričao, imao je neko predavanje gdje je studentima objašnjavao svoj pristup kompoziciji. U jednom trenutku, usred predavanja, okrenuo se prema glazbi koju je, onako usput, ispisao, i shvatio: “Man, I like this! Someone write this down!“. Nakon predavanja odnio je glazbu na probu i… “Class Dismissed”. Najbolja skladba večeri. A bubnjarski solo nadahnutog Antonia Sancheza bio je nezaboravan, lijepo je vidjeti bubnjara koji bubnjeve svira kao ritamski, ali istovremeno i kao melodijski instrument.

Pred kraj su odsvirali i temu iz filmova o Harryu Potteru (skladao John Williams), što bi bilo iznimno simpatično i neočekivano, da to isto nisu napravili i prije četiri godine…

Na kraju koncerta razgovarao sam s jednim poznanikom, pitao ga kako je njemu bilo, rekao je: “Isto!“. U tom trenutku sam se još jednom okrenuo prema bini i razmislio o njegovim riječima. Isto? Pa, zapravo, u neku ruku i da. Dosta istih skladbi kao i zadnji put, dosta istih muzičara kao i zadnji put…

S druge strane, i prošli i ovaj put sam došao doma prepun dojmova o tome kako je briljantan koncert bio, kako mi nevjerojatno odgovara Wernerovo skladanje i Wernerovo poimanje jazza i kako je večer bila, sve u svemu, nezaboravna. Isto? Radije bih rekao – jednako genijalno.