14. Žedno uho: Ken Vandermark, Drunkboat Orchestra
Volim jazz. Uglavnom svih vrsta i oblika. Free jazz ne razumijem u potpunosti. Zbog toga ne mogu reći da ga volim, ali mogu reći da ga poštujem.
Pogotovo nakon radionice sa Charlesom Gayleom na
kojoj je velikan ove glazbene discipline pokušao objasniti i
dočarati svoj shvaćanje i način razmišljanja o free jazzu.
Jednostavno, neke izvedbe me oduševe, neke potpuno razočaraju.
Moje shvaćanje free jazza jest da se radi o dijalogu. Bez ritma i forme, glazbenici izbacuju misli i osjećaje pretočene u tonove, ali često ne samo u tonove, već u različitu bujicu tonova, zvukova, pauza… svega što njihov instrument može proizvesti (neovisno o tome je li mu to primarna namjena). 
I ono što je meni najzanimljivije u cijeloj toj priči upravo je reakcija. Reakcija drugih muzičara na ekspresiju svojih kolega. Kad npr. saksofon podivlja, bubanj mu odgovori, onda ih oboje prekine kontrabas, i oni ga poslušaju i ušute da čuju što on ima za reći, povremeno se došaptavajući i hihoćući u pozadini… Onda ovo izazove i reakciju publike (iskreno, ne vidim smisao free jazza ako nije odsviran uživo, no to sam samo ja), koja dalje tjera muzičare da istražuju nove ideje i mogućnosti, te tako publika i muzičari stalno guraju jedni druge naprijed, do zanimljivog koncerta!
Sinoć je u kinu Grič, u sklopu Žedno uho festivala nastupio Ken Vandermark. Ovaj vrsni njewyorški glazbenik i kompozitor poznat je po tome da svira tenor i bariton saksofon, te klarinet i bas klarinet, a u bogatoj karijeri surađivao je s poznatim imenima kao što su Hamid Drake, Fred Anderson, Mats Gustafsson, Joe McPhee, Peter Brötzmann… te vodio svoje sastave DKV Trio, Free Fall, Territory Band, CINC, Sonore, the Vandermark 5, the Free Music Ensemble, School Days, the Sound in Action Trio, Steam i Powerhouse Sound. Često i rado viđen gost zagrebačke publike, u različitim bojama i oblicima.
Ovaj put je, pak, nastupio sam, na prvoj solo turneji gdje je predstavio glazbu posvećenu omiljenim redateljima Chrisu Markeru, Marku Snowu i Jean-Luc Goddardu. Odsvirao je nekoliko skladbi kombinirajući klarinet, tenor i bariton saksofon.
Općenito, postojali su dijelovi svake od kompozicija koji su bili odlični, kao i dijelovi koji mi nikako nisu odgovarali. Zanimljivi su bili trenuci u kojima Ken istražuje mogućnosti svog instrumenta, pretvarajući tako npr. klarinet u afričke udaraljke ili bariton saksofon u kontrabas ili gitaru na distorziji. Također, način na koji je koristio tu ‘multiinstrumentalnost’ da zvukom distorzirane gitare da nekakav glazbeni uzorak koji se ponavlja, dok onda preko toga solira normalnim zvukom saksofona na momente je oduševljavao.
No, ubrzo bi se te solo dionice pretvorile u kovitlac emocija koji bi Ken naglasio dinamikom, te otišao u istraživanje svih zvukova koje njegov instrument može proizvesti, od polutonova, četvrttonova, 3/7 tonova do škripanja, vrištanja, cviljenja… Vrlo često kombinirano s demonstracijom moći tehnike i ubacivanjem bezbroj tonova u male jedinice vremena, ovakve dionice pretvorile bi se u eksploziju energije… na koju jednostavno nije imao tko reagirati!
Naime, kazališna publika u gledalištu mirno je gledala Kena i kad nježno i melodično šapuće, i kad se dere kao manijak iz petnih žila, a nije bilo nijednog drugog muzičara na pozornici da mu odgovori. U tom trenutku, kada ostane bez ikakve reakcije, sve to vrištanje i energija jednostavno bi se pretvorili u neslušljivu buku. Po mom mišljenju, Ken Vandermark puno bolje funkcionira u bendu, u što smo se već više puta imali prilike uvjeriti u Zagrebu.
Sve u svemu, bilo je zanimljivih trenutaka, a bilo je i trenutaka kada sam htio glavom bez obzira pobjeći iz dvorane kina Grič. Ono što zasigurno mogu reći jest da bi sinoćnji koncert bio mnogo bolji da je na pozornici bio čitav bend koji Ken svojim izričajem može pogurati i gdje na njegove ideje netko može odgovoriti.
