Još kada je svirao posljednji put u Zagrebu, u 11. mjesecu prošle godine pred 40-ak ljudi, Ken Stringfellow nas je naučio da njegovi koncerti nisu koncerti u onom značenju te riječi na koje smo mi inače navikli, već više druženje s prijateljima na kojem je on voljan svirati, ako treba, i nekoliko sati, samo zato da bi svi otišli kući sretni i zadovoljni.
Taj ‘koncert’ u KSET-u bio mi je možda jedan od najljepših i najčudnijih do sada odgledanih i odslušanih koncerata, pa iako nisam očekivala da će se ljepota i ovog puta ponoviti, isto tako nisam mislila ni da će sam sebe uspjeti nadmašiti po čudnovatosti. Ali uspio je.
Izgleda da su priče o Kenovom KSET-ovskom koncertu kružile po kuloarima, jer je sinoć polukružna dvorana Teatra &TD imala više posjetitelja nego KSET prije 4 mjeseca, ali ljudi, opet, nije bilo previše, već taman dovoljno da se svi osjećamo kao na nekom okupljanju starih prijatelja. 
Da mu je super svirati u Zagrebu Ken nam je potvrdio prije samog koncerta i odao da mu je posljednji nastup u našem gradu ujedno bio i najbolji na prošloj europskoj turneji, što možete i pročitati u blogu kojeg piše na svojoj službenoj web stranici.Također je bio oduševljen poulkružnom dvoranom i njezinom akustikom, što je ujedno možda i razlog zašto je sinoć svirao gotovo 3 sata, uz samo jednu kratku pauzu za wc.
Svoj je nastup počeo oko 21:45 pjesmom za koju je rekao da ju je napisao prošli tjedan i prvi puta odsvirao samo za nas. Eto što vam je prijateljstvo!
Nije mu dugo trebalo da se riješi mikrofona (na 2. pjesmi), a na 3. pjesmi je već sišao među publiku, ili bolje rečeno prijatelje, i odsvirao prelijepu “Je Vous En Prie“, za koju mislim da je posvećena njegovoj ženi.
Na 5. pjesmi nas je natjerao da se okupimo oko njega u krug dok je on stajao u sredini polukružne dvorane i svirao “Too True“. Zatim su se tu našle još i “Any Love” s albuma “Soft Commands” te “Cyclone Graves” s istog albuma, koju nam je odsvirao uz klavirsku pratnju. Ken je, inače, cijele večeri zamijenjivao klavir gitarom koju je svirao malo na stageu, a malo na sredini polukružne dvorane. Također se cijelo vrijeme brinuo da nam svima bude ugodno, pa nas je pozvao da sjednemo oko njega na pozornicu i zamolio nas da ne odlazimo svi u isto vrijeme do šanka, valjda da se on ne bi osjećao previše usamljen dok nas nema.
U jednom mu je trneutku počeo smetati reflektor pod kojim mu je bilo prevruće, pa nas je pitao kako se na hrvatskom kaže “Turn off the light“, a kada je dobio odgovor, zamolio je tehničara da “Ugasi svjetla“. Sve mi se čini da bi, da malo češće dolazi u Zagreb, mogao čak i progovoriti hrvatski.
Ken je sinoć svirao ne samo svoje solo nego i pjesme The Posiesa, i to “Solar Sister” te “Earlier Than Expected” s albuma “Frosting on the Beater”.
Vrhunac večeri je bila improvizacija na temu “popio sam već 8 čaša vina i moram na wc, ali ne želim prekidati koncert, jer ste platili kartu da me čujete kako sviram, pa to ne bi bilo fer prema vama.” Mislim da su mu u tom trenutku svi prisutni postali prijatelji, jer na takvu iskrenost i brižnost kod glazbenika rijetko kada naiđete. Iako smo mu velikodušno dopustili da napravi pauzu za wc, Ken je to učinio tek kasnije.
Prije toga nas je izveo van iz polukružne dvorane i odveo do klavira u predvorju &TD-a, gdje nam je odsvirao još nekoliko stvari prije nego je zaključio da će ipak morati do wc-a. Zamolio nas je, međutim, da mi u međuvremenu odemo do šanka, popušimo cigaretu i napravimo što već trebamo, pa da se za 10 minuta nađemo opet natrag u polukružnoj. Poslušno smo slijedili njegove upute i ubrzo se vratili na originalno mjesto događaja, na kojem je Ken nastavio svoj koncert još gotovo sat vremena, zbog čega sam u jednom trenutku pomislila kako je on valjda jedini izvođač za kojeg se može istinski ustvrditi kako publici stvarno daje sve od sebe.
Za sam kraj nam je odsvirao još i “God Only Knows” od Beach Boysa, koju smo otpjevali jednoglasno, te obradu Neila Younga.
Na kraju, koji je ipak došao, se bilo teško rastati od njega, no imam neki osjećaj da će nam Ken uskoro doći ponovno. Ipak se bez starih prijatelja ne može predugo.
foto: lana bunjevac
