Sinoćnji koncert Kena Stringfellowa bio je jedan od onih koji je u zadnji čas ‘upao’ u program ovogodišnjeg No Jazz Festivala pa se, uslijed nedostatka termina, nažalost preklapao s koncertom japanskog Satoko Fujii Quarteta u Teatru &TD. No zato je malobrojna publika u nadasve familijarnoj atmosferi KSET-a prisustvovala jednom od najneobičnijih koncerata ikada održanih u ovom klubu.
Za slučaj da vam Ken Stringfellow nije poznat kao solo izvođač recimo samo da je njegov rad ponajviše vezan uz grupu The Posies koju je oformio zajedno s Jonom Auerom s kojim je prijatelj još iz školskih dana, a koju su uspješno reformirali prošle godine. Od kraja devedesetih nastupa i kao prateći gitarist na turnejama REM-a, a zatim i kao gostujući glazbenik na albumima. 
Zajedno s Peterom Buckom svira i u bendu The Minus 5 Scotta McCaugheya, također pratećeg člana REM-a, a s Jonom Auerom član je i današnje postave Big Stara. Još od 1997. paralelno gura i svoju ništa manje uspješnu solo karijeru u kojoj je dosad izdao tri samostalna albuma.
Često svira po Europi, pogotovo nakon što se prije tri godine oženio Francuskinjom i preselio u Pariz te, kao što je sam izjavio, uvijek pokušava doći u ona mjesta gdje još nikada nije nastupao. U Zagreb je došao nakon što je jedna obožavateljica primijetila da ima slobodan termin između dva ranije dogovorena datuma u našem susjedstvu te ga je sama kontaktirala i povezala s organizatorima čiju je ponudu bez dvoumljenja prihvatio. Vrlo jednostavno, zar ne?
Na samom početku koncerta pozdravio nas je naglasivši kako ovo nije njegov prvi posjet Zagrebu, ali je prvi prilikom kojeg je zdrav. Naime, u siječnju prošle godine svirao je u Domu sportova s REM, no tada ga je shrvala gripa.
A onda je počeo jedan od naneobičnijih koncerata kojem sam ikada prisustvovala. Ken je prvo zatražio da se ugasi jedan reflektor koji je previše zujao, zatim je odlučio da mu nije potreban niti mikrofon, da bi se već nakon prve pjesme spustio sa stagea u prvi red. Nakon druge pjesme već je bio skoro na polovici KSET-a te je zamolio okupljene da stanu u krug oko njega i tako je prvi dio svog nastupa svirao dolje među publikom samo uz pratnju gitare.
Pamtim da je u tom periodu odsvirao “You Drew” sa svog zadnjeg albuma “Soft Commands” te “Earlier Than Expected” The Posiesa uz koju je vezao priču o tome kako bi bilo lijepo da generacije mlađe od njega jednog dana izaberu ženskog lidera koji će vladati svijetom.
Pjesmu “Don’t Die” posvetio je svom dvadesetogodišnjem sinu za što smo u prvi mah pomislili da je neka šala, budući da Ken izgleda vrlo mladoliko i ne biste nikada rekli da ima 38 godina, a još manje da je tako rano postao tata.
Našla se tu i jedna obrada The Long Wintersa, a meni je najljepša pjesma tog dijela, pa možda čak i cijelog koncerta, bila njegova “Find Yourself Alone” s albuma ‘Touched’.
Zatim se vratio na stage, gitaru zamijenio klavijaturama i ipak se odlučio ozvučiti (iako je poneke pjesme opet otpjevao bez mikrofona) te nas pozvao da slobodno dođemo na stage i sjednemo oko njega što su mnogi i napravili. Svi koji redovito idu na koncerte znaju da većina glazbenika doživljava stage kao svoj privatni prostor kojeg ni u kojem slučaju ne žele dijeliti s nepoznatim likovima, postavljaju zaštitne ograde i redare između sebe i publike, a neki idu toliko daleko da ne dozvoljavaju niti da ih se slika. Stoga me ova Kenova gesta prilično iznenadila, ali mi i pokazala da ipak ima i onih koji ne prave razliku između ‘nas’ i ‘njih’ i zato je ovaj koncert i bio toliko poseban, vjerujem čak i onima koji su u KSET navratili slučajno, a do jučer nisu poznavali ništa od Kenovog repertoara.
Drugi dio koncerta bio je podosta duži od prvog, a čuli smo između ostalog “Reveal Love” te “Solar Sister” The Posiesa, a jednom kada smo se udomaćili na stageu mogli smo ga bez problema i žicati pokoju stvar pa je tako po želji odsvirao i “Sparrow“.
Vrhunac ovog dijela bila mi je pak “Je Vous En Prie” koja je, pretpostavljam, posvećena njegovoj ženi, jer osim što se u pjesmi spominje njeno ime na nju se vjerojatno i odnosi ono ‘chérie’ iz refrena.
Na bis ga nije bilo potrebno dozivati, prije koncerta nam je i sam rekao da je u stanju svirati satima, no u jednom trenutku je ipak najavio zadnju stvar te je još jedanput pozvao sve prisutne da se popnu na stage i tako je koncert završio u pravom hipijevskom stilu čemu je prodonio i trenutak kada su neki iz zezancije počeli pjevati ‘Give peace a chance’.
Zabava se poslije nastavila u kafiću Teatra &TD gdje smo odveli Kena i gdje smo ga upitali jesu li mu draže svirke s REM-om pred desetak tisuća ljudi ili nastupi u ovakvim klubovima pred pedesetak posjetitelja. Smijete triput pogađati što nam je odgovorio.
