Jose Gonzalez + Jessica Pratt
Na spomen Jose Gonzaleza mnogi će slegnuti ramenima i neće znati ništa o njemu, ali u krugovima ljudi vole glazbu i prate scenu on je jedna posebna priča.
Ovaj kantautor sinoć je u prepunoj Laubi održao koncert koji je mogao sloviti koncertom za pamćenje, ali nažalost nije.
Nešto iza 21 sat na pozornicu izlazi Jessica Pratt. Bio je ovo moj prvi susret s ovom talentiranom glazbenicom specifičnog vokala. Minimalistički koncept, ona na gitari uz pratnju gitarista koji je prozračnim akordima stvarao prelijepu atmosferu koja priliči njenom glasu.
Onako skromno i tiho pjevala je svoje pjesme, bila je u nekom svom svijetu, i vjerojatno je šačica publike koja je bila u prvim redovima uživala. Uživala bi još i više da sinoć nekultura ostatka okupljene publike nije prelazila svaku granicu dobroga ukusa.
Za vrijeme njenog nastupa žamor je bio nesnosan, a nekako sam se potajno nadao da se ista stvar neće dogoditi i samom Gonzalezu, ali sam se u tom trenutku prevario. Pratt zaslužuje intimniju atmosferu u kojoj njena osobnost, vokal i glazba mogu doći do potpunog izražaja.
Nakon nje na pozornicu izlazi Jose Gonzalez i otvara koncert pjesmom “Crosses“. Brzo je privukao pažnju publike koja je bila zakačena od prvoga takta, a nakon toga pridružio mu se bend na “What Will”.
Odsvirane su “Killing For Love”, “Leaf Off/ The Cage”, “Every Cage”, bilo je tu mjesta i za pjesme njegovog benda Junip, a posebnu pozornost dobio je jedan član benda koji je izveo svoju skladbu koja ostavlja dojam kao da je nastala pod velikim utjecajem Massive Attacka.
Gonzalezova glazba sinoć je otkrila koliko je ona zapravo slojevita. Pomnim slušanjem moglo se primijetiti koliko perkusionistički elementi uz dašak elektronike grade njegovu glazbu u kojoj gitare vode glavnu riječ po pitanju melodije.
Zanimljiva je i činjenica koliko mu je teško pripisati etiketu kantautora s melankoličnim melodijama jer se osjetilo da pojedine pjesme minimaliziraju taj prizvuk i pružaju puno više. U ogoljenim dijelovima nastupa gdje je samo s gitarom ostao pod svjetlom reflektora osjetilo se koliko je iskren u svom pristupu glazbi i koliko uživa u njoj.
Nije zakinuo niti izvođenjem obrada pa je publiku do kraja pokorio “Teardropom“, a najveći aplauz osvojio je prilikom izvođenja, očito najočekivanije stvari, “Heartbeats“. Svirka je prvenstveno bila divna, što je pokazao i bis na koji se razdragano vratio i pružio publici još jednu malenu dozu svoje glazbe.
Doduše, unatoč svim pozitivnim stvarima u njegovoj glazbi publika je sinoć Gonzalezu ukrala show. Žamor i pričanje nadglasalo je većinu izvedbi, a čak nakon što su mnogi opominjali ljude oko sebe da zašute izgleda da je došlo do kontra efekta.
Zamislite se u situaciji da imate svoj prvi koncert u Zagrebu i došli ste publici, koja vas očito prati i sluša s obzirom da je koncert bio rasprodan, ponuditi lepezu svog glazbenog rada, a zauzvrat ste dobili sasvim drugačiju atmosferu, nekulturan žamor i osjećaj da su mnogi došli na koncert kako bi bili viđeni.
Ovakvi koncerti trebali bi prvenstveno biti održani u manjim, intimnijim prostorima, a također bi organizatori možda mogli razmisliti o sjedećim koncertima gdje je fokus prvenstveno usmjeren isključivo na glazbu.
Kada se podvuče crta i uzme u obzir ono što je Gonzalez s Junipom ponudio, kao i Jessica Pratt prije njega, u Laubi se dogodio koncert kvalitetnog svjetskog izvođača koji je s godinama napredovao i svojom glazbom osvojio srca slušatelja.
