Ono što najviše volim vidjeti kod bendova je odanost, kao i njegovanje nekih malih tradicija od početaka njihove karijere. Jonathan je prvi put pozdravio publiku u Saxu godine 2015. Još u par navrata su upravo tu održali koncerte, a i sam Badurina sinoć je potvrdio kako je “njima ovdje najbolje“. I tako su se vratili 2019., vratili su se posljednje dvije večeri i opravdali očekivanja publike koja ih vjerno prati ovih nekoliko godina, vratili su se i time pokazali svoju naklonost klubu u kojem su nastupali prije četiri godine kada su iza sebe imali tek prvijenac i maxi singl. Sada više ne gledamo što je iza benda; sada gledamo što je ispred, a to je njihova prva američka turneja. Mislim da se dobra većina fanova ovog riječkog benda nada kako će upravo ovo biti prilika gdje će vani netko prepoznati njihov omiljeni bend i kako ćemo u bliskoj budućnosti i Jonathan svrstati na listu onih zbog kojih ponosno posežemo za otrcanom frazom “svjetski, a naše“.
Teško je uopće opisati Jonathanov sinoćnji koncert, svojevrsni “adio mare“ Zagrebu prije no što se upute na turneju, bez da kažem ono što je već stoput rečeno, ali trudit ću se to držati na minimumu. Ono što Jonathan postiže iz koncerta u koncert, a što je vjerojatno i ključ njihovog uspjeha, jest uzavrela, nabrijana atmosfera koju uspijevaju držati na vrhuncu od početka do kraja koncerta, što je nekad teško izvesti i puno iskusnijim glazbenicima, domaćima ili stranima, barem po mom dosadašnjem iskustvu. O tome najbolje svjedoči činjenica kako mi je u ovom trenutku teško istaknuti highlightove koncerta – kako istaknuti vrhunac svirke u kojoj je bend rasturio svaku stvar te ostavio i onu posljednju kap znoja na pozornici kao dokaz da su bili tu?
Oko 23 sata prepun klub dočekao je bend koji je, jednom kad je kročio na pozornicu, odmah ušao u svoj element. Žestoko i direktno krenuli su nizati svoje pjesme koje se već sada smatraju klasicima, poput “Who Lies To Whom“ i “Communicate!“, da bi se malo primirili s “Allison“, a zatim skroz prepustili melankoliji sjajne „Moments“… Mogu ja sad nabrajati sve hitove koje su odsvirali u brizi da ne bih nešto bitno izostavila, ali odlučila sam da neću. Radije ću istaknuti trenutak tijekom izvedbe “Battles“ gdje su dlanovi publike pokazali da i oni mogu biti dostojan instrument, radije ću naglasiti da su nas u trans ubacili sa starim draguljom, “Hands“, željno ću vam opisati kako smo skupa tražili smisao uz “Seasons“, radije ću vam opisati kako su iznenađenje čuvali u obliku “Papermana“, zbog koje sam se više osjećala kao da sam u uvodnoj špici serije “True Detective” nego u vrelom prostoru Saxa.
Razoran Zoranov vokal ispunio je malešan prostor Saxa i isprovocirao žednu publiku da željno vrišti nadajući se “barem još jednoj pjesmi“ – ovo je definitivno jedna od onih situacija gdje publika i bend reže u simbiozi. Jednom kad im je publika konačno to dopustila, Jonathan se oprostio od nas uz “Maggie“, “Heaven“ i već spomenutom “Paperman“. Bend je ostavio srce na pozornici u Saxu, skupit će ga sljedeći put – znamo da će se vratiti na njihovo im omiljeno mjesto.
