Na otvaranju drugog po redu Zagreb Jazz Festivala koji se ove godine održava u kinu SC-a prisutne je nastojao zabaviti Joe Lovano i njegov Nonet, koji su najavljivani kao jedno od najvećih imena festivala, dakako, poslije ipak legendarnog Waynea Shortera.
Nonet Joea Lovana nastupio je u sljedećem sastavu: Joe Lovano – tenor saksofon, Ralph Lalama – tenor saksofon, Steve Slagle – alt saksofon, Gary Smulyen – bariton saksofon, Barry Ries – truba, Larry Farrell – trombon, James Weidman – klavir, Dennis Irwin – bas i Otis Brown III – bubnjevi. Definitivno obećavajuća postava, no…
Lovano je definitivno opravdao najave i uistinu pokazao da vlada svojim instrumentom odlično, te da jako dobro razumije glazbu. Prikladne i osjećajne solaže odavale su, uglavnom, dobro raspoloženje glazbenika, kao i osjećaj da je toplo prihvaćen od zagrebačke publike. S druge strane, glazba koju izvodi Joe Lovano Nonet je, možda će ovo zvučati malko oštro od mene, ali dosadna. 
Puhački dio noneta bi trebao nadopunjavati skladbe u maniru nekakve brass dionice, međutim, kao da nisu baš uvježbani, ne odaju sigurnost i čvrstinu, već više lebde na granici raspadanja. Ritam sekcija bubnja i basa je klasična jazzerska, bebop iz najboljih dana, ali kad su sve stvari u istom ritmu (osim dvije), onda to nije dobro. 
Na klaviru se sjajno snalazio James Weidman, ali sveukupno je to odavalo dojam blage neuvježbanosti i totalne nebrige, kao da su muzičari došli, odradili i pokupili honorar. Jazz tako ne može dobro zazvučati.
Nemojte me krivo shvatiti, bilo je odličnih momenata na koncertu, skladbi koje su odlično aranžirane, fantastičnih solaža kako Joea, tako i drugih muzičara, ali, sve u svemu, bilo je dosadno. I to je uglavnom komentar koji se najčešće čuo u kafeu &TD-a gdje se publika uglavnom preselila nakon koncerta.
S druge strane, zvuk u dvorani je, po mom mišljenju, bio tih. Možda je i to doprinijelo da ovaj koncert zvuči ovako monotono, jer su se čule samo forte dionice, a kad bi neki muzičar svirao nešto tiše, to gotovo da se uopće nije primjećivalo. Možda je to zbog toga što smo mi novinari ‘manje poznatih medija’ dobili mjesta malo dalje od pozornice, a možda su Joe Lovano i njegovi suradnici zamislili da koncert tako zvuči, međutim, ako ljudi u tridesetom redu ne čuju dobro kontrabas i ne čuju uopće bas bubanj, onda vjerojatno nešto ne štima. Tim više što se dvorana kina SC da odlično ozvučiti (npr. Lambchop, Willard Grant Conspiracy, Dave Douglas Keystone Sextet…).
Šteta je dovesti ovako veliku zvijezdu, a ne omogućiti mu najbolje ozvučenje koje je moguće. S druge strane, nije u redu da se tako velika zvijezda pojavi, odsvira koncert reda radi, bez volje i želje, pokupi novac i ode.
Zagrebačka publika je vidjela još jedno veliko ime, i to je u stvari ono što će mnogi pamtiti nakon ovog koncerta. Moći će reći: “Bio sam na Joe Lovano Nonetu…” i ne još mnogo toga.
Vrijedi naglasiti da mi je drago što organizatori dovode velika imena i što postoji još jedna manifestacija jazza u Zagrebu koja uistinu okuplja najveće svjetske umjetnike ovog žanra, ali bih također istaknuo da nije dovoljno biti veliki umjetnik, potrebno je biti veliki umjetnik koji ima želju pružiti odličan koncert.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
