Ove subote uslijedio je još jedan od koncerata jazz-ciklusa HDS-a i koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog – organizatori su nam priredili pravu poslasticu i doveli slavnog Jima Halla i njegov trio.
Jim Hall je možda i jedno od najvećih svjetskih jazz-imena, čovjek koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri imao priliku surađivati s legendama poput Sonnya Rollinsa, Arta Farmera, Billa Evansa, Rona Cartera, Davea Hollanda, Pata Methenya i brojnih drugih, a osim sjajne sviračke karijere osvojio je i brojne nagrade i priznanja za svoj kompozitorski rad.
Ovo mu je bio drugi posjet Zagrebu, prvi put je bio tu još davno u sklopu prvoj jazz-ciklusa HDS-a, i mislim da zagrebačka publika mora biti zahvalna organizatorima što su joj pružili priliku vidjeti ovakvu legendu.
Nastup Jima Halla samo je jedno od jazz-događanja u sklopu ZG JAM-a (Jazz Appreciation Montha), i isto tako sjajna najava za jubilarnu 20. Proljetnu reviju jazza koja počinje već 13.4., kao i za popularnu Jazzarellu koja slijedi već idući tjedan.
Jim Hall je u ponovno prepunoj maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio sa svojim triom, kojeg osim njega čine i Joey Baron na bubnjevima i Scott Colley na kontrabasu.
Koncert su otvorili s adaptacijom bluesa Beni Goodmana pod nazivom “Furnished Flats” i odmah pokazali otprilike kako su zamislili večer. Cilj trija je bio postići intimnu atmosferu i svirajući tiho i nježno obaviti publiku velom svojih ideja i misli. To se pokazalo u prvoj skladbi u kojoj su sva tri sola pokazala namjeru glazbenika da se kreativno izraze, ali isto tako i istraže mogućnosti zvukova koje mogu proizvesti njihovi instrumenti.
Slična atmosfera i izvedba se provukla i kroz ostatak koncerta. Uslijedio je standard “All the Things You Are” gdje je nježnim i melodičnim solo-dionicama Jim Hall pokazao što osjeća i kako danas razmišlja. A način na koji je odsvirao Scott Colley bio je za svaku pohvalu.
Na sljedećoj skladbi malo su se okušali u latino-ritmovima i prebacili cijelu dvoranu u Brazil. Iako je i ovo bilo jako lijepo, nedostajalo je malo energije. Ne mogu točno reći je li toj skladbi nedostajalo pulsa da nas uvede u onu pravu brazilsku atmosferu ili je nedostajalo strasti koju bi svaka brazilska stvar trebala imati, ali… Nešto mi je nedostajalo.
A onda je Hall najavio dvije free stvari. Od te dvije stvari prvu je izveo samo s Baronom. Ne mogu reći da potpuno razumijem free-jazz, ali… Ja tu skladbu ne bih okarakterizirao kao free. Iako su počeli potpuno slobodno, nadopunjujući se u nekakvom razgovoru, što je imalo dosta zanimljivih ideja i dalo trag pravog free-jazza, vrlo su se brzo ‘pohvatali’, ušli u zajednički ritam i zajedno, kao duet, priveli stvar kraju.
Ili su oni muzičari koji stvarno jednako osjećaju, pa je ovaj ‘free’ uspio zazvučati tako skladno, ili su se malo pogubili u samoj definiciji free-glazbe, budući da bih osobno ovo okarakterizirao samo kao lijepu improvizaciju. Ali, bez osobina oslobađanja i apsolutnog sviranja po osjećaju.
Sljedeći free s Colleyem na kontrabasu (ovaj put je Baron dobio ‘slobodno’) bio je mnogo zanimljiviji. Ispreplitanje dva izričaja, nježnog i atmosferičnog od strane Jima i sjajnog Colleya na kontrabasu koji je na momente čvrst i zapovjedan, da bi se poslije opet lagano rastopio po cijeloj dvorani, jednostavno je bilo sjajno.
Uslijedio je još jedan blues Billa Jacskona, potom skladba “Skylark“, a koncert su završili odličnom izvedbom 16-barskog bluesa “Careful“, što je možda bila i najbolja izvedba te večeri. Nakon skladbe gromoglasni pljesak je odjekivao još dugo, dugo…
Sve u svemu, jako lijepo, ali je meni nedostajalo nešto… Ne znam točno odrediti što, ali možda je to malo energije. Nemam ništa protiv želje glazbenika da pokušaju ostvariti intimnu atmosferu, dapače, u tome u uspjeli i to je diglo koncert na jedan drugi nivo, ali… Sve te solo-dionice su bile nježne, emocionalne, melodije koje se lagano prelijevaju i sviraju same od sebe.
Mom osobnom ukusu nedostajalo je da se netko od njih malo naljuti. Da malo zaviče. Da vrisne. Da odgovori. Nekakva gesta koja bi opisala neki normalni ljudski osjećaj koji je sastavni dio svakodnevnice. Osim u zadnjoj skladbi, ovako nečeg je nedostajalo na koncertu i to je u stvari jedino što mogu zamjeriti Jim Hall triju.
Cjelokupni koncert – odličan. Bila je čast i zadovoljstvo promatrati ova tri velikana na pozornici i zagrebačka publika mora biti zahvalna što je imala priliku doživjeti ovako nešto. A po gromoglasnom aplauzu koji se dugo nakon koncerta nije utišavao, imam dojam da su oni toga apsolutno svjesni. Zato bih se još jednom zahvalio jazz-ciklusu što nam je dao priliku uživati u koncertu jedne ovakve legende i poželio im sretnu dvadesetu obljetnicu Proljetne revije jazza.
