Drugu večer Zagreb Jazz Festivala organizatori su nam ponudili pravu poslasticu. Naime, nastupao je jedan od najvećih svjetskih bubnjara, čovjek koji je u karijeri nastupao s Miles Davisom, Dizzy Gillespijem i drugim slavnim imenima svjetske jazz scene, Jack de Johnette sa svojim kvartetom. Osim njega nastupali su i John Patitucci na kontrabasu, Jerome Haris na gitari i Danilo Perez na klaviru.
Međutim, po ulasku u dvoranu se vidjelo da koncert neće baš biti bajka kako je najavljeno u svim reklamama. Postoje mjesta po cijeni od 200 kuna koja su normalna i gledaju na pozornicu s prednje strane, kako bi i trebalo. Postoje mjesta sa stražnje strane pozornice koja dođu 150 kuna, jer šteta je ne iskoristiti prostor i ne prodati ulaznice, iako s tih mjesta gledatelji vide leđa muzičara i stražnje djelove pojačala.
No, najfascinantnija mjesta su ipak ona sa strana pozornice. Naime, od svih zvučnika razglasa prema tim sjedalima okrenut je jedan koji je znatno stišan, tako da na tim mjestima vi čujete samo bubanj, sirovi zvuk iz poačala i eventualno nešto iz monitora samih glazbenika koji sviraju. Dodajmo tome i činjenicu da je čitava lijeva tribina sa strane imala sjajan pogled na crni poklopac klavira. Jest da je to uistinu jedan prelijep poklopac klavira, međutim od njega se ne vidi apsolutno nijedan glazbenik osim pijanista. Mislim da nitko od posjetitelja to nije zaslužio za 175 kuna.
Ali, prostor je isto bio pun, jer bez obzira na loš raspored sjedenja i skupe cijene ulaznica ljudi su odlučili da ne propuste nastupe svjetski poznatih zvijezda.
Koncert je otvorio Dražen Vrdoljak jednim, u najmanju ruku zanimljivim, komentarom vezanim uz No Jazz Festival koji se istovremeno održava u Zagebu. Naime, gospodin Vrdoljak je, vjerojatno želeći biti duhovit, izjavio da bi se po odazivu i prihvatu publike ovaj festival s pravom mogao zvati Yes Jazz Festival. Ne mogu se pohvaliti da sam shvatio što je gospodin Vrdoljak time htio reći, odnosno kakvo mišljenje je htio izraziti o No Jazz Festivalu, no moram priznati da je neke u publici uključujući i niže potpisanog takva izjava poprilično iznervirala.
Ne bih sada htio postavljati pitanje koje se možda čini logičnim, a to je da li je doista potrebno da se u Zagrebu istovremeno održavaju dva jazz festivala (pa čak i ako se jedan zove No Jazz Festival?), već smatram da je dostatno komentirati da jedan od njih (pretposavljm da i sami zaključujete koji) tradicionalno, evo već šestu godinu, okupira ovaj prekrasni termin.
Jack DeJohnette Quaret od kojeg su svi očekivali mnogo je u stvari bio, barem meni, razočaranje. Naime, Jack je došao sa setom bubnjeva od čak šest prijelaza i otprilike šesnaest činela. Od tih elemenata barem šest nije uopće upotrijebio tijekom koncerta. Ne bih želio vrijeđati jednu takvu svjetsku veličinu u jazz glazbi, ali nameće se pitanje je li to bilo potrebno. Nije nužno imati set bubnjeva od četrdeset elemenata, važno je na setu bubnjeva koji ti najviše odgovara pokazati svoje umijeće i ideje koje se dobro slažu s glazbom koja se izvodi. Mislim da je Jack korz svoju višegodišnju karijeru ovo pomalo zaboravio i okrenuo se više veličini svog imena kao svojoj glavnoj preporuci.
Sastav je svirao oko sat i pol vremena izvodeći kombinaciju jazz klasika i sklabi članova samog kvarteta. Moram reći, prilično neuvjerljivo. Sastav je na pozornici izgledao kao da sviraju sa 60% snage. Kao da su samo došli nešto odsvirati ne bi li skupili svoj dogovoreni (a vjerojatno i vrlo visoki) honorar. Možda je to i točno, možda to i je način na koji funkcionira glazbemna industrija danas, ali to sigurno nije ideja jazza. Nadalje, jedan ozbiljan jazz sastav od četiri muzičara ne može dopustiti da kad se jednom od njih slučajno dogodi pogreška, da se ostatak kvarteta to još naglasi svojim gestama. A najgore je to što su se takve greške najčešće događale samom Jack de Johnetteou.
Na cijelom koncertu, po mom mišljenju, bila je najbolja izvedba Danila Pereza na klaviru i John Petituccija na kontrabasu, koji su sjajnom suradnjom i razumijevanjem pjesama držali tečnost i muzikalnost izvedenih skladbi. Oni su bili prave zvijezde te večeri, a ne razvikana bubnjarska legenda.
Za zaključak smo bih želio istaknuti da je koncert bio vrlo dobar, iako nije bio ni blizu nivou do kojeg je bio razvikan. I mislim da ću najbolje zaključiti ovaj tekst komentarom: koncert Yes, organizacija No.
