J.R. August ima najopasniji sastav na ovim prostorima

    1541

    J.R. August + veliki zbor + Jelena Mesarić & gosti

    Datum i vrijeme: Srijeda, 22.11.2017. @ 21:30
    Mjesto održavanja: Vintage Industrial Bar Zagreb , Savska ulica 160

    J.R. August, punim zemaljskim imenom Nikola Vranić, konačno je održao svoj prvi samostalni dugosvirajući koncert, a ljudi koji cijene njegov dosadašnji rad možda su i ostarili dočekavši ga. Ok, karikiram, ali osobno, za ovog čovjeka vjerojatno ne bih ni znao da ga ne pratim na jednoj od društvenih mreža. Rijetki nastupi, uz intrigantnu muziku nesebično podijeljenu virtualnom svijetu, vjerojatno i jesu dobar mamac, ali kvragu, čovječe, prođe vrijeme. Dobro je biti aktualan na iPhoneu, ali još je bolje biti aktualan na pozornicama.

    foto: Slaven Janđel

    Vranić iza sebe ima tri samostalno objavljena EP-ja na kojima se nalaze izuzetne pjesme, njih ukupno onoliko koliko bi ih bilo dovoljno za debitantski album. Zašto je odlučeno da se moguće dugosvirajuće izdanje cijepa na fragmente možda bi trebalo pronaći u ideji zvanoj konceptualna umjetnost. Kako god, dugosvirajući album konačno je i najavljen, zvat će se “Dangerous Waters”, a u svrhu njegove objave pokrenuta je ranije ove godine i crowdfunding kampanja. Vranićev klavirsko-vokalni gospel/blues/ragtime, tek s naznakama čvršćeg rocka, sinoć je u fino popunjenom Vintageu pred očigledno hiperoduševljenom publikom pokazao kakav bi to genijalan album mogao biti. Vjerojatno i hoće. A sam koncert? To je definitivno bilo svjedočanstvo s velikim S. 

    Večer je otvorila Jelena Mesarić koja je, naoružana akustičnom gitarom, usnom harmonikom i izobiljem šarma, izvela nekoliko standarda imena kao što su Janis Joplin, Nancy Sinatra, Neil Young i Joan Baez. Jelena se nakon pola sata svirke povukla sa stagea, da bi se nakon pet ili deset minuta tamo opet pojavila u sastavu dvanaesteročlanog zbora koji je J. R. Augusta u narednih osamdeset minuta vjerno pratio punih grla. Osjećaj je bio jak da će J. R. napraviti nešto ekstra na svom prvom samostalnom koncertu, ali za očekivati sastav od sveukupno šesnaest ljudi na pozornici Vintagea bilo je van svake pameti. Osim zbora, bio je tu i bend sastavljen od bubnjara, saksofonista i jazz gitarista. Kolovođa je naravno bio Vranić, s vješto uvježbanim blues ragtime klavirom, ništa manje impresivnim vokalom te nerijetko crnohumornim storytellingom suptilno provučenim kroz filter biblijskih motiva.

    foto: Luka Smuk
    Muziku podržava

    Izveden je najvjerojatnije većinski materijal koji bi se mogao naći na albumu “Dangerous Waters”. Glazbeno bogate pjesme, prepune vokalnih harmonija, zborskih pjevanja, zaraznih ritmova i tekstova s jasnim tokom bile su osnova večeri kakva se ne doživljava tako često. Bio je to izuzetno ambiciozan poduhvat koji bi, ako Vranić sutra prestane svirati i doživotno se nastavi baviti ribičijom, mogao postati lokalni mit, priča sumnjive vjerodostojnosti o tom nekom tipu koji se pojavio niotkuda te s nadnaravnim gospel zborom dvanaestorice otišao u legendu.

    Svaka izvedba bila je prepuna detalja, ali bez naznake kiča. Pa čak i u trenucima u kojima bi Vranić ostajao sam za klavirom bilo je nešto podložno analizi, intrigantno i primamljivo, nešto što bi u svakom slučaju poremetilo doživljaj ako bi se propustilo. U manirama mjuzikla pjesme su se savršeno nastavljale jedna na drugu i set lista zapravo je bila bez praznog hoda. Bio je to jedan od onih koncerata koji se gledao širom otvorenih očiju i ušiju, u slučaju da koji detalj ne bi promaknuo.

    foto: Luka Smuk

    “The Womanizer”, “The Darkroom Boogie”, “Lead The Way”, “Crucify Me”, te neobjavljene “Misanthrop”, “The Exorcist”, “The Trout And The Nightingale”, “Mine Heart”, “Wake Up Tomorrow”, “Let’s Get Together” te “Dangerous Waters” većinski je dio naslova kojima je Vranić sinoć potvrdio status hrabrog i vrhunskog izvođača o čijem bi se radu sigurno tek trebalo početi naširoko pričati. Pogotovo ako mu pođe za rukom ovakve nastupe izvoditi češće i na širim geografskim područjima. Petnaest minuta monumentalne “Black Limousine”? Uz zavodljivi zbor, vrišteći saksofon i jazz blues gitaru? Pa čovječe, tog nema nigdje na svijetu!

    Jedna mi je stvar sinula sinoć tijekom koncerta – kada Vranić na stageu nastupa sa svojim zborom ljudi začudo izbjegavaju raditi onaj klasični iritantni birtijski žamor. U tom smislu, ovo bi mogao biti najopasniji sastav koji na ovim područjima u ovom trenu djeluje. Amen tome.

    Muziku podržava