The Raveonettes + Nina Romić
Nakon nastupa na Terraneu 2011. godine, postavilo se logično pitanje, kako The Raveonettes zvuče u punoj postavi sa Sune Rose Wagnerom. Odgovor je…
Ljubljana stvarno nije daleko i kada tamo dođe neki dobar bend uopće nije problem prebjeći, barem na trenutak, u Europu. The Raveonettes su bili sasvim dobar razlog za novi posjet Ljubljani, baš iz razloga što je ovog puta i Sune Rose bio na turneji. Danas je sve ok s njim i nastupio je s bendom.
Večer je otvorila naša Nina Romić. Kino Šiška već je bilo solidno popunjeno za vrijeme njene svirke, a do nastupa The Raveonnettesa dvorana se još ugodnije popunila, tako da je trebala biti prava koncertna atmosfera koja je ipak izostala, osim pljeskanja nakon svake pjesme kao na nekom kulturnom događanju.
Ninina formacija benda možda je malo čudna jer je osim nje na gitari, sačinjavaju klavijaturist koji je uzeo i harmoniku u ruke, basist i back vokalistica. Četvorka je iznijela sanjiv i povremeno psihodeličan folk s jakom dozom rock utjecaja u solidnom nastupu koji je publika vrlo dobro prihvatila. Ipak, logika postavljanja Nine kao predgrupe mi nije pretjerano jasna jer ima vrlo malo dodirnih točaka sa zvijezdama večeri pa bi mnogo logičniji izbor bio npr. Werefox, slovenski bend koji je nedavno izdao vrlo dobar prvijenac. Ipak je koncert bio u Ljubljani, a ne u Zagrebu…
Što se tiče samih pjesama Nina se bazirala na već dobro znane pjesme sa svoja dva studijska albuma kojima je nadodala jednu novu koja bi se trebala naći na predstojećem albumu najavljenom za kraj godine. Kako je u četvrtak bilo Valentinovo, Nina nas je za kraj počastila klasikom “Ljubav se ne trži” u solo izvedbi.
The Raveonettes su bend kojeg su mnogi zavoljeli još prije desetak godina i najavnog EP-a “Whip It On” koji se kroz osam skladbi nametnuo u valu garažnih bendova. U to vrijeme nije uopće bio problem što su dolazili iz Danske i jedna lijepa priča je krenula. Iz albuma u album izbacivali su pregršt odličnog materijala, a nekako se čini da su zadnje dvije-tri godine malo posustali što se jako dobro osjeti na albumima “Raven in the Grave” i “Observator“.
Još jedna vrlo bitna razlika između nastupa na Terraneu i ovog u Kinu Šiška, osim naravno nastupa Sune Rosea, jest upravo i posljednji album “Observator” koji su izdali u međuvremenu. “Raven in the Grave” i “Observator” mirniji su albumi od prijašnjih, pa tako danas njihovi nastupi teže tom zvuku nauštrb garažne zaraznosti s početka karijere.
Tako je dobar dio nastupa trojke (Sharin i Suneu se pridružio samo bubnjar) prošao vrlo letargično i monotono, barem njegov početak gdje su odsvirali neke nove pjesme poput “She Owns the Streets” i “The Enemy“, te mnoge pjesme koje su se stopile s njima. Iz tog dijela jedino je “Dead Sound” razbila jednoličnost izvedbe koja je ponovno bila podosta hladna s vrlo malo komunikacije s publikom, tek s povremenim plesanjem Sunea.
Drugi dio koncerta, počevši od “Love in a Trashcan” je ono što su mnogi očekivali od koncerta The Raveonettesa jer su tada počeli svirati življe i žešće pjesme, kao da su si ‘puknuli’ adrenalin u svoje žile. Tad je i publika tek neznatno bolje reagirala, ali na to ću se još jednom malo osvrnuti na kraju.
Redale su se uspješnice iz najranijih dana karijere, “That Great Love Sound“, “Love Can Destroy Everything“, “Attack of the Ghost Riders“, “My Tornado“, “Bowels of the Beast”, između njih se uklopila “Young and Cold“, dok je regularni dio završio s “Aly, Walk with Me“. Ta serija od sedam pjesama mogla je svakog ostaviti bez daha jer je bend pružio točno ono što se i očekivalo od njih, mnogo energije i zabave.
Kada usporedimo ta dva dijela, skoro bismo mogli reći da smo bili na dva različita koncerta u jednom jer prvi je bio previše sjetan, melankoličan, letargičan, trom, da ne kažem nezanimljiv, dok je drugi (nažalost i kraći) dio bio vrlo živahan i razbarušen, duboko uronjen u garažni izričaj. Naravno, najveći utjecaji za oba dijela su Jesus and Mary Chain.
Nakon kratkog odlaska s bine, bend se vratio i odsvirao još dvije skladbe koje su bile vrlo upečatljive, ali i ostavile upitnike nad glavama posjetitelja. To su bile “Heart of Stone” i “Cops on Our Tail“, a nakon njih su nepovratno otišli.
Upitnici su ostali iz više razloga… Jedan je razlog zbog čega bend ima toliko hladan odnos s publikom u kojem kao da pokazuju da im se ne da pretjerano svirati, drugi upitnik odnosi si se zbog čega postoji toliki odmak prvog i drugog dijela koncerta, dok je treći zašto nisu svirali pjesme poput “Beat City” i “Recharge & Revolt” koje uvijek sviraju. Tu bih mogao nadodati i “Twilight” koja je imala savršenu izvedbu u Šibeniku (stvarno je bilo prekrasno vidjeti Sharin kako pleše uz igru svjetala) i moj stari favorit “Heartbreak Stroll” koju, istini za volju, vrlo rijetko sviraju.
Vjerojatno je dobar dio razloga ležao u samoj publici koja je bila i više nego ‘kazališna’. Skoro svi koji su došli na koncert mirno su stajali i pristojno pljeskali nakon svake pjesme, pa je sve izgledalo kao da gledam nešto u ‘našem’ Lisinskom, a ne da sam na rock koncertu. To se već par puta dogodilo kada sam posjećivao koncerte u Sloveniji, pa stvarno ispada da je tamo jedino atmosfera kada je barem polovica Hrvata u publici poput koncerta Grindermana na Križankama.
Sve u svemu, provesti Valentinovo u Ljubljani s The Raveonettesima bio je dobar odabir, iako je dobar dio koncerta bio vrlo prolazan i prosječan za što su djelomično krive i matrice koje su znale zbunjivati slušatelja jer su one počele, dok se ekipa na stageu tek naštimavala za daljnje sviranje (ali tako i Muse slično radi).
Starijim pjesmama, kojima su nas The Raveonettes vratili desetak godina unatrag, pokazali su koliko su dobar i atraktivan bend tada bili, a danas su ipak nešto stariji, obiteljski ljudi, pa ne čudi što kreću u drugom smjeru gdje je shoegazirana melodija u prvom planu, dok energija tek viri iza ugla, dok su pjesme koje teže spectorovskom popu gotovo zaboravili. Na svu sreću, još se uvijek dovoljno vraćaju na ranije energične zgoditke.
